Mir vama

Blaženi su mirotvorci, jer će ih Bog nazvati sinovima. Matej 5:9

KAKO POČINJEMO

Nedavno me je pripravnik pitao: „Koja je danas najveća prepreka miru u crkvi?“ Odjednom, pada mi na pamet zveket sukoba: sitne ljubomore, lične ambicije koje narušavaju jedinstvo, svađe u porodici koje ruše brakove i dovode do razvoda, itd. Ali iznad svih, najveća pretnja miru u savremenoj crkvi bi mogla biti – politička ostrašćenost koja daje prioritet kulturnim vrednostima (od kojih su mnoge prilično legitimne) iznad propovedanja Jevandjelja.

Mnogi hrišćani danas odnose se prema svojoj političkoj stranci kao prema manifestovanom prisustvu Hristovog Carstva. Pritom zauzimaju pristrasan stav, koji je praćen sloganima i napadima besa koji postaju glavni način na koji identifikuju sebe. Shodno tome, članovi protivničke strane se predstavljaju ne samo kao oni koji imaju drugačije stavove, već se na njih gleda kao na zlo. Takav antagonizam koji sada deli političke naprednjake i političke konzervativce, postoji čak i unutar crkve.

Da li je moguće da crkva drugačije pristupi ovoj surovoj borbi?

POBOŽNI UVID

Mirotvorstvo nije jednostavno biti fin ili ljubazan. Niti je to gašenje plamena neprijateljstva. To je Božji plan za život u zajednici u kojem Hristos ispunjava naša srca, a zatim prožima svet.

ZAPAŽANJA

Način na koji Bog širi mir, liči na način na koji deli pravdu – nama, u nama i kroz nas. Kao što Pavle objašnjava, Bog nudi mir onima koji su opravdani „posredstvom našeg Gospoda Isusa Hrista“ (Rimljanima 5:1). Usmeravanje našeg uma na Duh je ono što rezultira dubokim unutarnjim mirom (Rimljanima 8:6). I konačno, naš je poziv da dopustimo da Božji mir teče kroz nas, tako što ćemo težiti ka tome „da radimo na miru i uzajamnom izgrađivanju“ (Rimljanima 14:19). Ovaj redosled je važan, jer ne možemo da ponudimo ono što još nemamo.

Strepnja, međutim, može da nam oduzme obećani mir. Imamo trenutke strepnje i razdražljivosti – možda danima, nedeljama ili u određeno doba godine – ali hvala Bogu to ne traje večno. Dublji i važniji od ovog unutrašnjeg previranja je naš identitet kao sinova i kćeri Božijih u jedinstvu sa Hristom, u kojima obitava Sveti Duh. Takvo prebivanje pokorava naša srca i vodi nas neumoljivo ka miru.

U praktičnom smislu, naš poziv na stvaranje mira je jednostavno javna demonstracija onoga što Duh čini u našem srcu — kultivisanje i prikazivanje Hrista na delu.

PRIMENA

Umesto sumnje i svađe, kako bi bilo da iskazujemo strpljenje i ljubaznost, podnoseći sve u ime Hristovo (1. Korinćanima 13:4, 7)? Kako bi bilo da se prema drugima ponašamo onako kako bismo sami želeli da se drugi ophode prema nama (Matej 7:12; Luka 6:31)? Kako bi bilo da primimo k srcu Pavlove reči: „Vaša reč neka je uvek ljubazna, solju začinjena, da svakome odgovorite kako valja.“ (Kološanima 4:6)?

Da li bismo, na primer, mogli da zadržimo posvećenost zaštiti nerođenih beba i očuvanju Božjeg plana za porodicu, a istovremeno da se bavimo rasnom nepravdom i pomaganjem siromašnima? Ova vrsta mirotvorstva ne zahteva od nas da kompromitujemo svoja teološka uverenja. Međutim, to od nas zahteva da oponašamo našeg raspetog Spasitelja, onoga koji je pokazao ljubav prema neprijateljima (Matej 5:44).

Naš položaj sinova i kćeri Božjih nas sve više vodi u božansku praksu mirotvorstva. Takav mir ne dolazi lako ili jeftino, ali Bog mira, koji je podigao našeg Gospoda Isusa iz mrtvih, sigurno će učiniti da on prevlada (Jevrejima 13:20).