Nova godina, nove milostiPrimjer

Bog te zove da vjeruješ, a zatim gorljivo djeluješ kako bi od tebe stvorio osobu koja stvarno živi od vjere.

Ne znam koliko si o tomu razmišljao, ali vjera nije nešto prirodno ni tebi ni meni. Prirodno je sumnjati. Prirodno je osjećati strah. Prirodno je živjeti na temelju prikupljenog životnog iskustva. Prirodno je prije spavanja ili ujutro nakon buđenja gurnuti svoj trenutačni katalog osobnih "što-ako" kroz svoj um. Prirodno je živjeti na temelju razmišljanja svojega mozga i svojih fizičkih osjetila. Prirodno je zavidjeti drugima na njihovom životu i pitati se zašto to nije tvoj život. Prirodno je željeti imati više utjecaja na ljude, situacije i mjesta nego što ćeš ikada moći imati. Prirodno je na svoj način manipulirati osobnom kontrolom što će ti zajamčiti da možeš dobiti ono što smatraš da trebaš. Prirodno je tražiti mir u horizontali, premda ga možeš naći jedino u vertikali. Prirodno je biti uznemiren pri želji da promijeniš stvari koje ne možeš promijeniti. Prirodno je prepustiti se preziranju, obeshrabrivanju, depresiji ili očaju. Prirodno je umrtviti se užurbanošću, materijalizmom, medijima, hranom ili nekom drugom supstancom. Prirodno je spustiti ljestvicu vlastitih standarda kako bi se mogao nositi s vlastitim razočaranjima. Ali jednostavno nije prirodno nikomu od nas vjerovati. 

Zato nam Bog svojom milošću daje da vjerujemo. Kao što Pavao kaže u Efežanima 2,8 vjera je Božji dar. Za prosječno, grijehom ranjeno ljudsko biće nema ničega nelogičnijeg od vjere u Boga. Spremno ulažemo svoju vjeru u mnoge stvari, ali ne u Boga kojega ne možemo vidjeti ni čuti, koji daje obećanja tako velika da se čini nemogućim da ih može održati. Bog nam daje snagu da prvo povjerujemo, ali ne zaustavlja se na tome. On milošću djeluje na situacije, mjesta i odnose u našem svakodnevnom životu kako bi nas izgradio, očeličio, savio i oblikovao nas u ljude koji grade život na temelju radikalnog uvjerenja da On zaista postoji i stvarno nagrađuje one koji ga traže (Heb 11,6). 

Sljedeći put kad se suočiš s nečim neočekivanim, s teškim trenutcima kroz koje doista ne želiš prolaziti, prisjeti se da takvi trenutci ne oslikavaju Boga koji te je zaboravio, nego onoga koji ti je blizu i čini u tebi jako dobru stvar. On te spašava od razmišljanja da možeš živjeti svoj život kako si ga zamislio pouzdajući se na svoju mudrost, iskustvo, pravednost i snagu, jer to nisu tvoji adekvatni izvori. On te tako mijenja u osobu koja živi život oblikovan radikalnom vjerom usmjerenom na Boga. On je vrhunski lončar, a mi smo njegova glina. Ne će nas maknuti s kotača sve dok nas njegovi prsti ne oblikuju u one koji stvarno vjeruju i ne sumnjaju.