Svakodnevni nadahnuti tekstovi Paula Trippa za Dan zahvalnostiPrimjer

Svi mi to činimo i vjerojatno svaki dan. Ni sami ne znamo zašto to radimo, a opet ima ogroman utjecaj na način na koji sami sebe vidimo i način na koji se odnosimo prema drugima. To je jedan od razloga zbog kojih postoji toliko problema u međuljudskim odnosima čak i u kući Božjoj. Što je to što mi svi nekada radimo, a izaziva toliko štete? Mi svi nekad zaboravljamo.

Usred zaposlenosti i egocentričnosti naših života, nažalost često zaboravljamo koliko su naši životi blagoslovljeni i radikalno preusmjereni milošću. Činjenica da nas je Bog blagoslovio svojom blagonaklonošću iako zaslužujemo njegov gnijev, pada u zaborav kao pjesma čije smo riječi nekada znali, ali ih se sada više ne možemo sjetiti. Stvarnost da nas svakoga jutra dočekuje njegova milost nije nešto što zaokuplja naše misli dok se pripremamo za dan. Kada polažemo svoje umorne glave na kraju dana za potrebiti san, često zaboravimo na sve one stvari kojima nas je Bog blagoslovio u našim malim životima. Često si ne uzmemo vremena da jednostavno sjednemo i meditiramo o tome što bi bilo s našim životima da milost Otkupitelja nije ušla u naše osobne priče. Nažalost, svi mi zaboravljamo na milost, a to je opasno jer ono oblikuje način na koji mislimo o sebi i drugima.

Kada se sjetimo te milosti, također se sjetiš da nisi napravio/la baš ništa da bi tu milost zaslužio/la kojom si blagoslovljen/a. Kada se sjetiš milosti, ti si ponizan/na, zahvalan/na i nježan/na. Kada se sjetiš milosti, zanovijetanje se zamjenjuje zahvalnošću, a egocentrične želje zamjenjuju se štovanjem. No kada zaboraviš milost, ponosno si govoriš sve što si ostvario. Kada zaboraviš milost, uzimaš zasluge za ono što je samo milost mogla dati. Kada zaboraviš milost, samoga/samu sebe proglašavaš pravednim i da to i zaslužuješ i imaš i prava na sve to kao i na još puno toga više.

Kada zaboraviš milost i misliš da zaslužuješ štošta toga, prelako je drugima uskratiti milost. Ponosno misliš da dobivaš ono što zaslužuješ i da je i njima tako. Tvoje ponosno srce nije nježno i zbog toga ga i tuđi problemi ne diraju olako. Zaboravljaš da si svome bratu u potrebi sličniji nego što si različit, ne priznaješ kako oboje ne zaslužujete Božju milost. Poniznost je tlo na kojem raste milost za druge. Zahvalnost za milost koja nam je dana je ono što motivira milost za druge. Pavao kaže "Budite blagi i suosjećajte jedni s drugima. Uvijek opraštajte jedni drugima, kao što je Bog oprostio vama po Kristu." (Efe 4,32).