Svakodnevni nadahnuti tekstovi Paula Trippa za Dan zahvalnostiPrimjer

Dok sam ispisivao karakterne osobine stvarne ljubavi, "iskrena, ponizna, radosna i postojna", moje se srce ispunilo tugom. Pomislio sam "Moja ljubav često nije iskrena." Ne, ne mislim iskrena nasuprot umjetnom. Ne mislim na onu licemjernu vrstu ljubavi "Pretvarat ću se da te volim, iako te ne volim." Iskrena ovdje ima značenje "ravna" kao strijela koju strijelac vadi iz svojeg tobolca. On želi potpuno ravnu strijelu kako ne bi zastranila jednom kada ju ispuca iz luka. Iskrena ovdje znači nepromjenljiva, pouzdana i nesklona tome da odluta u nekom krivom smjeru. Nažalost, u mojoj ljubavi postoji nepouzdanost. Kada mi se netko usprotivi, kada netko stane na put mojim planovima, kada me se natjera na nepredviđeno čekanje ili netko dobije nešto što mislim da sam ja zaslužio, vrlo je primamljivo odgovoriti na način koji nije ispunjen ljubavlju.

Druga riječ, ponizna, objašnjava zašto reagiram na način koji reagiram. Još uvijek mi nedostaje poniznosti. Još uvijek imam naviku život činiti onim što je moj plan, moji osjećaji, moje želje i moja očekivanja. Još uvijek imam naviku procijenjivati "dobrotu" dana prema tome je li bio zadovoljavajuć za mene nasuprot tomu jesam li zadovoljio Boga i bio ispunjen ljubavlju prema drugima. Još uvijek sam u iskušenju da živim svoj život kao da ga sam posjedujem i još uvijek zaboravljam da sam otkupljen za visoku cijenu. Sve to ljubav čini bremenom više nego radosti, što je treća riječ. Zaista je istina da kada živiš za sebe, poziv na to da ljubiš druge je breme za tebe.

Posljednja riječ usmjerava nas na najviši i najteži standard ljubavi, a to je postojanost. Ljubav koja nije vjerna je ljubav koja ima malu vrijednost. Ljubav koja se mijenja s vjetrom zapravo uopće nije ljubav. To je zapravo samo hir i trenutni štos koji čini više zla nego dobra. Zbog toga je Božja vjerna i vječna ljubav tolika ogromna i motivirajuća utjeha.

Pitanje koje se onda samo postavlja je "Gdje na ovome svijetu ću ja pronaći takvu vrstu ljubavi?" Nikada to nećeš uspjeti tako što ćeš se sabrati i govoriti samome sebi da možeš i bolje. Kada bi imao/la moć za takvu vrstu poboljšanja samoga/same sebe, križ Isusa Krista ne bi bio potreban. Jedini način na koji možemo pobjeći iz takve vrste samousmjerenog ropstva ljubavi prema samome sebi i zaista počnemo ljubiti druge je da dobijem opraštajuću, oslobađajuću i vječnu ljubav koja osnažuje. Što sam više zahvalan za tu ljubav, to ću više pronaći radost u davanju ljubavi drugima. Božja ljubav koja se svojevoljno daje, jedina je nada koju mogu imati u srcu da ću i ja davati s radošću.