Kad vjera zakaže: 10-dnevno traženje Boga u sjeni sumnjePrimjer

Sumnjamo jer živimo u svijetu granica.

Budući da nemamo sve odgovore, prirodno se postavljaju pitanja:

Kakav je Bog? Kako ga mogu poznavati? Koja je svrha života? Kojim putem da idem?

Anonimni mistik iz četrnaestog stoljeća jednom je rekao da se nalazimo u "oblaku neznanja". Zato sumnjamo. Ne vidimo uvijek nebo.

Ipak, ono čega se trebamo sjetiti je da je sve ovo dio Božjeg dizajna. On je to namjerno napravio ovako. Postavio je ograničenja u sustav. To nije bila nezgoda. Znao je da ćemo morati živjeti s toliko nepoznanica. A ipak je odlučio da ljudska priča izgleda ovako... Kad je Bog odlučio stvarati, mogao je reći "da" tisućama drugih moućnosti. Ali nije. Odabrao je ovaj svijet. Odabrao je tebe. Odabrao je mene. Ograničenja i sve. I opet je to nazvao "dobrim".

Sve ovo znači da su sumnje normalne.

One su prirodna posljedica življenja u ovom svijetu.

Ne sumnjaš zato što si užasna osoba ili zato što si manje duhovan nego netko dugi. Sumnjaš jer si čovjek.

Ovo je važno jer tako mnogo kršćana gledaju na sumnju kao na neizreciv, odvratan grijeh...

Bog nije stvorio Adama i Evu sa svim odgovorima na majteža pitanja u životu. Umjesto toga, ostavio im je mjesto da istražuju, pitaju se i uče. Uzgojio je vrt u kojem je tajna mogla koegzistirati zajedno s vjerom. Ovo znači da kada sumnjamo, to nije zato jer smo razočarani u Boga; nego jer je sumnja naš prirodan odgovor na ograničenja našeg razumijevanja...

Vjera nije o obuzdavanju, već o mogućnostima. Vjera je bliskost koža o kožu, afinitet, odnos. Ali da bismo tamo stigli, ponekad naše sigurnosti trebaju biti uništene. Naše formule poremećene. Naša pitanja neodgovorena. I tu, u dubini odnosa, ne susrećemo popis religijskih klišeja, već Osobu. Prijateljstvo se rađa.