Ivan 4:1-42

Podijeli

Ivan 4:1-42 Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP)

Kad se pročulo među farizejima da Isus pridobiva i krsti mnogo više učenika nego Ivan — premda on osobno nije krstio, već njegovi učenici — Isus je napustio Judeju i ponovo se zaputio u Galileju. Na putu prema Galileji morao je proći kroz Samariju. Tako je došao u samarijski grad Sikar, blizu imanja koje je Jakov dao svojem sinu Josipu. Ondje se nalazio i Jakovljev bunar. Isus je bio umoran od puta pa je sjeo pokraj bunara. Bilo je oko podneva. Neka je Samarijanka došla zahvatiti vode, a Isus joj je rekao: »Daj mi gutljaj vode!« Učenici su bili otišli u grad kupiti hranu. Žena mu je odvratila: »Zar ti, Židov, tražiš vode od mene, Samarijanke?« Židovi se, naime, ne druže sa Samarijancima. Na to joj je Isus odgovorio: »Kad bi samo znala Božji dar! Ti ne znaš tko ti govori: ‘Daj mi da pijem!’ Da znaš, ti bi mene zamolila i ja bih ti dao vode koja daje život.« »Gospodine«, opet će žena, »ti nemaš čak ni posudu za vodu, a bunar je dubok. Odakle ćeš uzeti vodu koja daje život? Zar si veći od našega praoca Jakova, koji nam je dao ovaj izvor? On je sâm pio iz njega, kao i njegovi sinovi i stoka.« A Isus joj odgovori: »Tko god pije ovu vodu, ponovo će ožednjeti. A tko se napije vode koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štoviše, ta će voda u njemu postati izvor koji će mu donijeti vječni život.« »Gospodine«, na to će žena, »daj mi te vode pa da ni ja više ne budem žedna i da ne moram dolaziti ovamo po vodu!« »Pođi po svoga muža«, odgovorio joj je Isus, »i vrati se ovamo!« »Ja nemam muža«, odvratila mu je žena. »Imaš pravo kad kažeš da nemaš muža«, rekao je Isus. »Imala si ih pet, a onaj s kojim si sada, nije ti muž. Rekla si istinu.« »Gospodine, vidim da si prorok«, odvratila mu je žena. »Naši, samarijski preci štovali su Boga na ovoj uzvisini. Vi, Židovi, kažete da je Jeruzalem mjesto gdje treba štovati Boga.« Isus joj je rekao: »Vjeruj mi, ženo! Dolazi vrijeme kad nećete štovati Oca ni na ovoj uzvisini ni u Jeruzalemu. Vi ne znate što štujete. Mi, Židovi, znamo jer spasenje dolazi od nas. No dolazi vrijeme kada će istinski štovatelji štovati Oca u duhu i istini. Otac želi takve štovatelje. A to je vrijeme već došlo. Bog je duh. Tko njega štuje, mora to činiti u duhu i istini.« »Ja znam da dolazi Mesija, koji je Krist«, odgovorila mu je žena. »Kad on dođe, sve će nam objasniti.« A Isus joj je odgovorio: »On sada razgovara s tobom. Ja sam Mesija.« Uto su se njegovi učenici vratili iz grada i jako se iznenadili kad su vidjeli da Isus razgovara sa ženom. No ni jedan od njih ga nije upitao: »Što hoćeš od nje?« ili »Zašto razgovaraš s njom?« Žena je ostavila svoj vrč za vodu, vratila se u grad i rekla svojim sugrađanima: »Neki mi je čovjek ispričao sve što sam činila! Dođite ga vidjeti! Možda je on Krist?« Ljudi su se uputili iz grada i krenuli vidjeti Isusa. Za to vrijeme učenici su molili Isusa: »Učitelju, pojedi nešto!« On im je odgovorio: »Ja imam hranu o kojoj vi ništa ne znate.« Učenici su počeli ispitivati jedan drugoga: »Zar mu je tko donio nešto za jelo?« A Isus im je rekao: »Moja je hrana činiti volju Onoga koji me je poslao i izvršiti zadatak koji mi je povjerio. Kad sijete, govorite: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve.’ A ja vam kažem: otvorite oči i pogledajte polja! Već su zrela za žetvu. Žetelac dobiva plaću i sakuplja urod za vječni život. Tako će se moći radovati zajedno i sijač i žetelac. Ona poslovica: ‘Jedan sije, drugi žanje’, doista je istinita. I ja vas šaljem da žanjete ono oko čega se niste znojili. Drugi jesu, a dobit od njihovog truda bit će vaša.« Mnogi su Samarijanci iz toga grada povjerovali u Isusa zbog ženinih riječi: »Ispričao mi je sve što sam činila.« Kad su Samarijanci došli k Isusu, tražili su od njega da ostane s njima. I ostao je dva dana. Još ih je mnogo povjerovalo zbog onoga što je govorio. Rekli su ženi: »Više ne vjerujemo samo zbog tvojih riječi. Čuli smo i sami, i sada znamo da je ovaj čovjek stvarno Spasitelj svijeta.«

Ivan 4:1-42 Biblija kralja Jakova (BKJ)

Kad je, dakle, Gospodin doznao, da su farizeji čuli da je Isus pridobio i krstio više učenika nego Ivan, (premda sâm Isus nije krštavao, nego njegovi učenici), napustio je Judeju i ponovo otišao u Galileju. A morao je proći kroz Samariju. Tada je došao do samarijskog grada zvanog Sihar, blizu zemljišta što ga je Jakov dao svome sinu Josipu. A ondje je bio Jakovljev zdenac; zato je Isus, umoran od puta, sjeo na zdenac. Bilo je oko šestoga sata. Došla je neka žena Samarijanka zagrabiti vodu. Isus joj je rekao: “Daj mi piti.” (Jer su njegovi učenici otišli u grad kupiti hranu.) Nato ga je žena Samarijanka upitala: “Kako ti, koji si Židov, tražiš piti od mene, koja sam žena, Samarijanka?” Jer se Židovi ne druže sa Samarijancima. Isus je odgovorio te joj rekao: “Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti govori: ʻDaj mi pitiʼ, ti bi od njega zatražila i on bi ti dao živu vodu.” Žena mu je rekla: “Gospodine, nemaš čime zagrabiti, a zdenac je dubok; odakle ti onda živa voda? Jesi li ti veći od našega oca Jakova koji nam je dao ovaj zdenac; i sâm je iz njega pio, i djeca njegova, i stoka njegova?” Isus je odgovorio te joj rekao: “Svaki koji pije od ove vode, opet će ožednjeti, ali onaj koji pije od vode koju ću mu ja dati, neće nikada ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvorom vode što teče u život vječni.” Žena ga je zamolila: “Gospodine, daj mi te vode da ne žednim i ne dolazim ovamo zahvaćati.” Isus joj je rekao: “Idi, pozovi svoga muža i dođi ovamo!” Žena je odgovorila i rekla: “Nemam muža.” Isus joj je odgovorio: “Dobro si rekla: ʻNemam mužaʼ, jer si imala pet muževa, i onaj koga sada imaš nije ti muž. To si iskreno rekla.” Žena mu je napomenula: “Gospodine, shvaćam da si ti prorok. Naši su očevi iskazivali štovanje na ovoj gori, a vi kažete da je u Jeruzalemu to mjesto gdje treba iskazivati štovanje.” Isus joj je rekao: “Ženo, vjeruj mi, dolazi čas kad nećete štovati Oca ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi štujete što ne poznajete; mi štujemo što poznajemo, jer je spasenje od Židova. Ali dolazi čas, i sada je, kada će istinski štovatelji štovati Oca u duhu i istini, jer Otac traži da ga takvi štuju. Bog je Duh i koji ga štuju, moraju ga štovati u duhu i istini.” Žena mu je odgovorila: “Znam da dolazi Mesija koji se zove Krist. Kad on dođe, sve će nam objasniti.” Isus joj je rekao: “Ja sam taj koji ti govorim.” I uto su stigli njegovi učenici i začudili se što je razgovarao sa ženom. Ipak nitko nije pitao: “Što tražiš?” Ili: “Zašto razgovaraš s njom?” Žena je tada ostavila svoj vrč i otišla u grad te rekla ljudima: “Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam ikada učinila! Nije li on Krist?” Tada su oni izašli iz grada i došli k njemu. A u međuvremenu su ga učenici zamolili govoreći: “Učitelju, jedi!” Ali im je on rekao: “Ja imam za jesti jelo za koje vi ne znate.” Stoga su učenici pitali jedan drugoga: “Da mu nije tko donio što za jesti?” Isus im je odgovorio: “Moja je hrana izvršiti volju onoga koji me je poslao i završiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ʻJoš su četiri mjeseca pa dolazi žetva?ʼ Gle, kažem vam, podignite svoje oči i pogledajte njive, jer su već bijele za žetvu! A onaj koji žanje prima plaću i skuplja plod za život vječni, da se zajedno raduju i onaj koji sije i onaj koji žanje. I u ovome je istinita izreka: ʻJedan sije, a drugi žanje.ʼ Ja sam vas poslao žeti ono oko čega se vi niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” I mnogi su Samarijanci iz onoga grada povjerovali u njega zbog riječi one žene koja je svjedočila: “Rekao mi je sve što sam ikada učinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, zaklinjali su ga da ostane kod njih pa je ostao ondje dva dana. I mnogo ih je više povjerovalo zbog njegove riječi, te su rekli ženi: “Sada vjerujemo, ne zbog tvoje besjede, jer smo ga sami čuli i znamo da je ovaj doista Krist, Spasitelj svijeta.”

Ivan 4:1-42 Knjiga O Kristu (KOK)

Kad je Gospodin saznao da su farizeji čuli kako on, Isus, krsti više učenika nego Ivan, iako ih nije on osobno krstio, nego učenici, ode iz Judeje i vrati se u pokrajinu Galileju. Na putu je morao proći kroz Samariju. Došao je do samarijskoga sela Sihara, blizu zemljišta koje je Jakov dao svojemu sinu Josipu. Tu se nalazio Jakovljev zdenac. Umoran od dugotrajnog hodanja, Isus je tako sjedio pokraj zdenca. Bilo je to oko podneva. Ubrzo zatim dođe po vodu neka Samarijanka i Isus ju zamoli: “Daj mi da se napijem!” Bio je sam jer su njegovi učenici otišli u grad kupiti hrane. “Ti si Židov, a ja Samarijanka. Kako to da od mene tražiš vode?” upita žena. Židovi se, naime, nisu družili sa Samarijancima. Isus odgovori: “Kad bi ti samo znala kakav ti dar nudi Bog i tko sam ja koji te tražim piti, tražila bi od mene žive vode i ja bih ti je dao.” “Gospodine, pa ti nemaš ni kabla ni užeta”, reče mu ona, “a zdenac je vrlo dubok. Odakle živa voda? Osim toga, zar si veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj zdenac? Kako možeš nuditi bolju vodu od ove koju su pili on i njegovi sinovi i kojom su napajali stoku?” Isus odgovori: “Tko god pije tu vodu, opet će ožednjeti. A tko pije vodu koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štoviše, ta će voda u njemu postati nepresušnim izvorom koji struji u vječni život.” “Gospodine, molim te”, reče žena, “daj mi te vode da više nikad ne ožednim i da ne moram više ovamo dolaziti po vodu!” “Idi i dovedi svojeg muža, pa se vrati ovamo!” reče joj Isus. “Ali ja nemam muža”, odgovori žena. “Dobro si kazala: nemaš muža!” reče Isus. “Jer si imala pet muževa, a nisi vjenčana ni s ovim s kojim sada živiš. Istinu si rekla.” “Gospodine,” reče žena, “vidim da si prorok. Zašto vi Židovi tvrdite da se Bogu treba klanjati jedino u Jeruzalemu, kad su mu se naši preci klanjali na ovoj gori?” Isus joj odgovori: “Vjeruj mi, ženo, dolazi vrijeme kad više neće biti potrebno štovati Oca ni na ovoj planini ni u Jeruzalemu. Vi Samarijanci ne znate onoga kojemu se klanjate, a mi Židovi ga znamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi vrijeme—već je stiglo—kad će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini. Bog želi takve klanjatelje. Bog je Duh i oni koji mu se klanjaju moraju mu se klanjati u duhu i istini.” “Znam da će jednoga dana doći Mesija, zvani Krist—Pomazanik”, reče žena. “Kada on dođe, sve će nam objasniti.” Tada joj Isus reče: “Ja, koji govorim s tobom, sam Mesija.” Nato stignu njegovi učenici. Začude se što razgovara sa ženom, ali ga nitko ne upita: “O čemu govoriš?”, ili: “Zašto razgovaraš s njom?” Žena tada ostavi svoju posudu kraj zdenca pa ode u grad i svima reče: “Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam dosad učinila! Da to nije Krist?” I ljudi su dolazili iz grada da ga vide. U međuvremenu su ga učenici nudili: “Rabbi, jedi!” “Neću,” odgovarao im je, “ja imam hrane za koju vi i ne znate.” “Zar mu je netko već donio jelo?” pitali su učenici jedan drugoga. Isus im tada objasni: “Moja je hrana činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo. Vi kažete da rad na žetvi neće početi dok ne mine ljeto, a to je tek za četiri mjeseca. No pogledajte oko sebe! Prostrana polja bjelasaju se svuda i već su spremna za žetvu. Žeteoci će biti dobro plaćeni, a plod njihove žetve su ljudi koji su dobili vječni život. Kakve li radosti i za sijače i za žeteoce! Istinita je izreka da jedan sije, a drugi žanje. Ja sam vas poslao da žanjete ondje gdje se niste trudili—drugi su naporno radili, a vi ste dobili plod njihova truda.” Mnogi Samarijanci iz toga grada povjerovali su u njega zbog ženina svjedočanstva: “Rekao mi je sve što sam dosad činila!” Kad su Samarijanci došli k njemu, zamolili su ga da ostane kod njih. I ostao je ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo kad su ga čuli govoriti. A ženi su kazali: “Sada vjerujemo jer smo ga i sami čuli, a ne zbog onoga što si nam ti ispričala. On je zaista Spasitelj svijeta!”