Ivan 4:1-42

Kad je Gospodin saznao da su farizeji čuli kako on, Isus, krsti više učenika nego Ivan, iako ih nije on osobno krstio, nego učenici, ode iz Judeje i vrati se u pokrajinu Galileju. Na putu je morao proći kroz Samariju. Došao je do samarijskoga sela Sihara, blizu zemljišta koje je Jakov dao svojemu sinu Josipu. Tu se nalazio Jakovljev zdenac. Umoran od dugotrajnog hodanja, Isus je tako sjedio pokraj zdenca. Bilo je to oko podneva. Ubrzo zatim dođe po vodu neka Samarijanka i Isus ju zamoli: “Daj mi da se napijem!” Bio je sam jer su njegovi učenici otišli u grad kupiti hrane. “Ti si Židov, a ja Samarijanka. Kako to da od mene tražiš vode?” upita žena. Židovi se, naime, nisu družili sa Samarijancima. Isus odgovori: “Kad bi ti samo znala kakav ti dar nudi Bog i tko sam ja koji te tražim piti, tražila bi od mene žive vode i ja bih ti je dao.” “Gospodine, pa ti nemaš ni kabla ni užeta”, reče mu ona, “a zdenac je vrlo dubok. Odakle živa voda? Osim toga, zar si veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj zdenac? Kako možeš nuditi bolju vodu od ove koju su pili on i njegovi sinovi i kojom su napajali stoku?” Isus odgovori: “Tko god pije tu vodu, opet će ožednjeti. A tko pije vodu koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štoviše, ta će voda u njemu postati nepresušnim izvorom koji struji u vječni život.” “Gospodine, molim te”, reče žena, “daj mi te vode da više nikad ne ožednim i da ne moram više ovamo dolaziti po vodu!” “Idi i dovedi svojeg muža, pa se vrati ovamo!” reče joj Isus. “Ali ja nemam muža”, odgovori žena. “Dobro si kazala: nemaš muža!” reče Isus. “Jer si imala pet muževa, a nisi vjenčana ni s ovim s kojim sada živiš. Istinu si rekla.” “Gospodine,” reče žena, “vidim da si prorok. Zašto vi Židovi tvrdite da se Bogu treba klanjati jedino u Jeruzalemu, kad su mu se naši preci klanjali na ovoj gori?” Isus joj odgovori: “Vjeruj mi, ženo, dolazi vrijeme kad više neće biti potrebno štovati Oca ni na ovoj planini ni u Jeruzalemu. Vi Samarijanci ne znate onoga kojemu se klanjate, a mi Židovi ga znamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi vrijeme—već je stiglo—kad će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini. Bog želi takve klanjatelje. Bog je Duh i oni koji mu se klanjaju moraju mu se klanjati u duhu i istini.” “Znam da će jednoga dana doći Mesija, zvani Krist—Pomazanik”, reče žena. “Kada on dođe, sve će nam objasniti.” Tada joj Isus reče: “Ja, koji govorim s tobom, sam Mesija.” Nato stignu njegovi učenici. Začude se što razgovara sa ženom, ali ga nitko ne upita: “O čemu govoriš?”, ili: “Zašto razgovaraš s njom?” Žena tada ostavi svoju posudu kraj zdenca pa ode u grad i svima reče: “Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam dosad učinila! Da to nije Krist?” I ljudi su dolazili iz grada da ga vide. U međuvremenu su ga učenici nudili: “Rabbi, jedi!” “Neću,” odgovarao im je, “ja imam hrane za koju vi i ne znate.” “Zar mu je netko već donio jelo?” pitali su učenici jedan drugoga. Isus im tada objasni: “Moja je hrana činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo. Vi kažete da rad na žetvi neće početi dok ne mine ljeto, a to je tek za četiri mjeseca. No pogledajte oko sebe! Prostrana polja bjelasaju se svuda i već su spremna za žetvu. Žeteoci će biti dobro plaćeni, a plod njihove žetve su ljudi koji su dobili vječni život. Kakve li radosti i za sijače i za žeteoce! Istinita je izreka da jedan sije, a drugi žanje. Ja sam vas poslao da žanjete ondje gdje se niste trudili—drugi su naporno radili, a vi ste dobili plod njihova truda.” Mnogi Samarijanci iz toga grada povjerovali su u njega zbog ženina svjedočanstva: “Rekao mi je sve što sam dosad činila!” Kad su Samarijanci došli k njemu, zamolili su ga da ostane kod njih. I ostao je ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo kad su ga čuli govoriti. A ženi su kazali: “Sada vjerujemo jer smo ga i sami čuli, a ne zbog onoga što si nam ti ispričala. On je zaista Spasitelj svijeta!”