Job 30
30
1“No sada oni koji su mlađi od mene podsmjehuju mi se, oni čije bih očeve odbio staviti sa psima stada svoga.
2Pa gdje mi može snaga ruku njihovih koristiti kad je u njima starost propala?
3Zbog oskudice i gladi bili su usamljeni, bježali su u pustinju u davnim vremenima napušteni i opustošeni.
4Trgali su sljez po grmlju, i klekovo korijenje sebi za hranu.
5Od ljudi su bili prognani, (vapili su za njima kao za lopovom).
6Živjeli su u klisurama dolina, u špiljama zemaljskim i u stijenama.
7Njakali su među grmljem, skupljali su se pod koprivama.
8Bili su sinovi luđaka, da, sinovi pokvareni; bili su odvratniji od zemlje.
9A sada sam ja njihova pjesmica, da, ja sam uzrečica njihova.
10Gnušaju me se, bježe dalje od mene i ne suzdržavaju se pljunuti mi u lice.
11Zato što je on odriješio uže moje i pritijesnio me, oni su također preda mnom i uzde otpustili.
12Nad mojom desnicom mladi ustaju, odguruju mi noge i put svoje propasti protiv mene podižu.
13Stazu su moju pokvarili, nesreću su moju postavili, nitko im nije pomagao.
14Došli su na mene kao širok prolom vode, na me se kotrljaju u pustoši.
15Na mene se strahote okreću, dušu moju progone kao vjetar, a blagostanje moje prolazi kao oblak.
16I sada se duša moja izlijeva po meni, stigli su dani nevolje nada mnom.
17Kosti su u meni probodene noću i tetive moje nemaju spokoja.
18Od velike siline bolesti moje odjeća mi se izobličila, steže me kao ovratnik košulje moje.
19U blato me je bacio te sam postao kao prah i pepeo.
20K tebi vapim, a ti me ne čuješ; stojim, a ti se na mene ne obazireš.
21Postao si okrutan prema meni, svojom snažnom ruke ti mi se suprotstavljaš.
22Podižeš me u vjetar, navodiš me da na njemu jašem i razlažeš moje bivstvo.
23Jer znam da si me do smrti doveo i do kuće određene za sve žive.
24Bilo kako on neće ruku svoju ispružiti do groba, premda vapi u svojoj propasti.
25Nisam li ja plakao nad onim koji je bio u nevolji? Nije li se duša moja ražalostila nad siromasima?
26Kad sam poželio dobro, tada mi je došlo zlo; i kad sam čekao na svjetlost, došla je tama.
27Utroba je moja uzavrela i ne može otpočinuti; dani nevolje su me predusreli.
28Otišao sam tužan bez sunca, ustao sam i u zajednici zavapio.
29Brat sam zmajevima i drug sovama.
30Koža je moja na meni crna, a kosti su mi izgorjele od vrućine.
31Čak se i harfa moja pretvorila u tugu, a svirala moja u glas onih koji plaču.
Trenutno odabrano:
Job 30: BKJ
Istaknuto
Podijeli
Kopiraj
Želiš li svoje istaknute stihove spremiti na sve svoje uređaje? Prijavi se ili registriraj
Copyright © 2011, UDRUGA STABLO ŽIVOTA