Radost na putovanju: pronalaženje nade usred kušnjePrimjer

Gotovo svaki put kad putujem, susrećem se s nekim zaobilaznicama i neravninama na putu. Letovi se odgađaju, unajmljeni automobili nisu spremni, vremenski uvjeti uzrokuju poteškoće, radovi usporavaju promet, sva crvena svjetla na semaforu... popis se nastavlja. Mogu se osjećati tjeskobno, frustrirano ili umorno, ali neizbježno nastavljam i ne dopuštam da me te prepreke spriječe da stignem kamo trebam ići.

Naše putovanje s onima koje ljubimo je isto. Iako ne možemo predvidjeti koje nas zaobilaznice očekuju, MOŽEMO odlučiti kako ćemo reagirati.

Nemamo kontrolu nad putovanjem naših voljenih, bez obzira koliko se trudili, koliko istraživanja napravili, koliko puta ih molili, koliko rehabilitacija kontaktirali. Njihovo putovanje je njihovo vlastito.

To govorim iz iskustva. Pokušavala sam kontrolirati muževljevo putovanje, ali to me samo činilo sve više i više ljutom i sve više ogorčenom. Molila sam, preklinjala, prijetila, vikala, davala tihi tretman... što god možeš zamisliti, probala sam. Ali na kraju, ja sam to željela više nego što je moj muž želio, što me vodilo putem ogorčenosti, ljutnje, tjeskobe, straha, gorčine, frustracije i beznađa.

Samo sam željela svoju obitelj natrag. Željela sam svog muža natrag. Željela sam mir. Željela sam nadu.

Željela sam radost.

Ali naučila sam da je jedino putovanje koje mogu kontrolirati moje vlastito. I voljna sam pronaći mir, nadu i radost bez obzira na to kako izgleda tuđe putovanje - uključujući muževo. Mogu odlučiti brinuti se za sebe. Mogu odlučiti ostati u svojoj traci oporavka.

Također moram zapamtiti da je Bog sa mnom tijekom svake zaobilaznice i neravnine na putu. On već zna za ove zaobilaznice s kojima se suočavam. Moram se sjetiti da su one dio njegovog plana, dio šire slike i dio njegove svrhe.

Mogu odlučiti vjerovati Bogu i vjerovati u radost.