Pronaći smisao života – 1. dio: Tko je glavni?

“Ezavu sam u posjed dao Seirsko gorje, dok su Jakov i njegova djeca otišli u Egipat.” (Jošua 24,4)

Bez obzira imaš li doktorat ili si napustio školu, nedvojbeno se suočavaš s problemima. Svi se mučimo; a ponekad ne možemo pronaći smisao života. Pravimo planove, a stvari ne idu; ili se dogodi nešto neočekivano; ili stvari završe s neželjenim posljedicama. I premda služimo Bogu, ponekad se čini da stvari izmiču kontroli, ostavljajući nas da se pitamo što se, zaboga, događa!

Možda se tako osjećao izraelski narod dok je slušao Jošuu kako pripovijeda o Gospodinovom postupanju sa svojim narodom. Patrijarh, Jakov, bio je jedan od dvojice braće koji su bili dvojajčani blizanci. Ezav, drugi brat, prodao je svoje prvorodstvo za zdjelu variva od leće, pokazujući ovim postupkom da prezire Božje blagoslove. Stoga ga je Bog odbacio kao nasljednika obećanja koja je dao njegovom pretku Abrahamu. Ipak, Jošua kaže da je Bog kasnije blagoslovio Ezava s planinskim područjem Seir, odakle su on i njegovi potomci mogli lako postaviti obranu ako bi netko došao protiv njih. S druge strane, Jakov — sin blagoslova, onaj koji je, unatoč svojim nedostacima, zahvaljujući Božjoj suverenosti dobio prihvaćanje od Boga — otpremljen je u Egipat sa svojom obitelji, gdje će postati robovi. Činilo im se da to nema smisla!

Prije nego što možemo shvatiti ovaj izvještaj u Bibliji i stvari koje se događaju u našim životima, moramo naučiti promatrati stvari iz Božje perspektive. Jer mi nismo zaduženi za svemir; Bog jest. I naši su dani odbrojani prema njegovu planu za svakoga od nas. Glavni Božji cilj za njegov narod je učiniti nas muškarcima i ženama vjere. Dakle, on dopušta da dođemo u situacije u kojima mu moramo naučiti vjerovati. Zašto bi itko imao potrebu vjerovati Bogu kad mu sve ide kako treba? Zapravo, On radi na našoj vjeri u teškim razdobljima života.

Bog je govorio: “Jakova ljubim, i učinit ću njega i njegov narod muškarcima i ženama vjere; pa ću ih pustiti da se suoče s teškim situacijama.” Svi mi smo u školi vjere i kroz tu prizmu možemo bolje razumjeti toliko stvari kroz koje sada prolazimo. Kako ćemo vjerovati ako ne doživimo nevolju? Kako ćemo naučiti vjerovati Bogu osim ako ponekad nije bolno i ako ponekad ne prolazimo kroz poteškoće? Bog želi da prenosimo vjeru drugima i nadahnjujemo ih da vjeruju; ali ne možemo natjerati nekog drugog da vjeruje u Boga kada mi sami nikada nismo morali vjerovati, kada nikada nismo vidjeli što on može učiniti.

Iz njihove vjere u Boga, iz onoga što je dao Jakovu i izraelskom narodu, i iz onoga što daje tebi i meni, nastaje svjedočanstvo. Narod Izraela i danas pjeva pjesme - tisućama godina kasnije - o tome kako su bili u Egiptu, ali ih je Bog izbavio. Svjedočanstvo nije nešto što zapamtiš i recitiraš; to je životno iskustvo u kojem si se morao pouzdati u Boga i Njegovo vodstvo, kako bi sada bio u mogućnosti pomagati drugima koji prolaze kroz isto. Sada ih možeš podizati, jer možeš reći: “Nemoj odustati! I ja sam bio spreman odustati; ali ono što je Bog učinio za mene, može učiniti i za tebe!”

Nastavlja se…