Dati sve... i dobiti sve natragPrimjer

Trajno naslijeđe

Pitanja se razlikuju u raznim fazama života. U dvadesetima se obično pitamo: “Za koga ću se oženiti/udati i koja će biti moja karijera?” U tridesetima se počinjemo pitati: “Kako mogu uspostaviti karijeru i kako će mi djeca ispasti?”

Do četrdesetih počinjemo se pitati: “Je li ovo posao koji sam stvarno želio/željela i zašto je život tako težak?” U pedesetima počinjemo gledati i unatrag i unaprijed: “Kako je sve ispalo dosad i što ću značajno učiniti u sljedećih dvadeset pet godina?”

Do šezdesetih postavljamo jednostavnija pitanja poput: “Hoće li mi zdravlje izdržati i kada ću vidjeti unuke?” Do sedamdesetih stvarno počinjemo gledati unatrag i pitati se: “Je li sve to vrijedilo i hoće li me itko pamtiti?”

U osamdesetima, vrlo vjerojatno, naše materijalne stvari sjaje manje sjajno. S druge strane, stvari koje nam pružaju veliku radost su nematerijalne:

• Poziv prijatelja
• Dodir ruke tvog supružnika
• Tiha šetnja uz divljenje onome što je Bog stvorio
• Prisutnost tvoje djece
• Smijeh tvojih unuka

Smiješno je s pitanjima života to što su ona koja postavljamo na kraju ona s kojima bismo trebali početi. Teško je oblikovati smislen život bez razmišljanja o kraju: Čemu se nadamo, što sanjamo u vezi naših života, naših obitelji, naše djece?

Nadam se da ćemo neka od pitanja koja odgađamo–o našoj smrtnosti, o našem osjećaju smisla i uspjeha–početi razmatrati odmah sada. I da ćemo otkriti da ne govorimo o završecima, već o trajnim naslijeđima.

Primjena: Kako za tebe izgleda uspjeh? Hoće li uspjeh izgledati drugačije kad budeš na kraju svog života?