Bojno polje umaPrimjer

Prva patnja

„A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi.“ - 1. Petrova 5:10

Često čujem pitanja poput: „Zašto moramo patiti?“ „Ako nas Bog istinski voli, zašto nam se događaju loše stvari?“ Tisućama godina ljudi pametniji od mene su se borili s ovim pitanjima, a još uvijek nisu pronašli odgovore. Ja ni ne pokušavam odgovoriti na ova pitanja. Ali, komentiram na sljedeći način: „Ako nas je Bog samo blagoslovio nakon što smo postali vjernici i ako je uklonio svu patnju, tegobu i nemir – zar to ne bi bilo na neki način podmićivanje ljudi u vjeri?“

To nije način na koji Bog djeluje. Gospodin želi da Mu dođemo iz ljubavi i zbog toga što znamo da smo u potrebi – toliko u potrebi da smo svjesni da samo On može ispuniti tu potrebu. 

Realnost je da ćemo od dana rođenja do odlaska doma s Isusom patiti ponekad. Neki imaju teže zadatke od drugih, ali patnja i dalje ostaje patnja. Također mislim da kad nas ljudi vide kako se u našim borbama obraćamo Bogu za pomoć i vide naše pobjede, to im daje svjedočanstvo. To ih možda neće uvijek potaknuti okrenuti se Kristu, ali pokazuje Božju prisutnost u našim životima i daje im uvid u ono što im nedostaje. 

Da, patit ćemo. Neki dan sam imala ovu pomisao: Patnja vodi u zahvalnost. Kad naš život izgleda kaotično i ne znamo što da radimo, okrećemo se Gospodinu za pomoć, i On odgovara na naše molitve i oslobađa nas. Bog nam govori i tješi nas. A kao rezultat – mi smo zahvalni. Vrijeme između patnje i zahvalnosti je vrijeme kad đavo pokušava napasti naše misli. Možda će reći: „Ako te Bog doista voli, ne bi trebao prolaziti kroz ovo.“ To je suptilan način da nam kaže kako je služenje Bogu beskorisno. Istina je da ćemo imati probleme ako smo vjernici; imat ćemo probleme ako i nismo vjernici. Ali kao vjernici imat ćemo i pobjede. Kao vjernici u Isusa Krista možemo imati mir usred oluje. Možemo uživati u svom životu tijekom nevolje jer istinski vjerujemo da Bog radi za naše dobro kako bi donio izbavljenje.

Sljedeći Sotonin šapat će biti: „Neće postati bolje. Služio si Bogu za ništa. Vidi, ovo dobiješ kad doista trebaš pomoć i vjeruješ Bogu. Ne brine za tebe. Ako brine doista, zašto dopušta da patiš?“

Ovdje moramo čvrsto stajati. Možemo se ohrabriti pričom o Jobu. Malo nas je pretrpjelo kao on – izgubio je djecu, imetak, zdravlje. Kritičari su ga optuživali za licemjerje i obmanu. Budući da znamo kako Sotona djeluje, shvaćamo da su njegovi takozvani prijatelji bili Sotonin alat. Sigurna sam da nisu imali pojma da ih đavo koristi kako bi obeshrabrio Joba. Ali to što oni nisu bili svjesni, ne znači da ih on nije koristio. Međutim, Job je bio pobožan čovjek i odbio je poslušati. Rekao je: „Da me i ubije, pouzdat ću se u Njega; ali ću braniti pred Njim putove svoje.“ (Job 13:15)

Odbio je dopustiti Sotoni napasti njegov um i natjerati ga da dovede u pitanje Boga. Nije razumio Božji put. Nema naznaka da je Job ikada razumio, ali jedno je znao – da je Bog s njim i nije sumnjao u Njegovu ljubav i prisutnost. To je stav koji želimo – onu smirenu garanciju Božje ljubavi koja kaže: „Da me i ubije, pouzdat ću se u Njega…“ Ne moramo razumjeti ili objasniti. Zapravo, rekla bih da to govori ovako: „Poslušnost je potrebna; razumijevanje nije neophodno.“ Na kraju, ako prolazimo kroz patnju, to može biti moćan podsjetnik da hodamo istim stazama kao neki od najvećih svetaca Božjih. Još u Petrovo vrijeme su patili. U njihovom slučaju je bio progon od strane Rimljana; u našem slučaju se ljudi koji nas ne razumiju ili članovi obitelji okreću protiv nas. Bez obzira na to, patnja se može i treba završiti sa zahvalnošću.

Gospodaru moj i Bože moj, oprosti mi što uvijek želim lagan život. Priznajem da ne želim patiti i ne volim kad stvari pođu po zlu. Ali, molim Te, pomozi mi imati dobar stav i vjerovati Tebi da ćeš ovo izvesti na dobro. Molim to u ime Isusa Krista. Amen.