Psalmi 78:1-72

Podijeli

Psalmi 78:1-72 Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP)

Čuj što te učim, narode, poslušaj riječi mojih usta! Priče ću vam pričati, drevne tajne objasniti. Ono što smo čuli i saznali, što su nam naši preci rekli, unucima nećemo sakriti. Pričat ćemo novom naraštaju o BOŽJIM djelima, hvale dostojnima, o njegovoj snazi i čudima koja radi. On je dao propise Jakovljevom narodu i postavio zakon Izraelu. Zapovjedio je našim precima da ih objave svojoj djeci, da ih sazna sljedeći naraštaj, djeca koja će se tek roditi, koja će ih onda reći svojoj djeci, tako da se uzdaju u Boga i ne zaborave njegova djela — i da čuvaju njegove zapovijedi, da ne budu kao njihovi preci: naraštaj buntovan i nepokoran, koji se nisu u Boga pouzdali, niti mu ostali vjerni. Ljudi iz Efrajima imali su lukove, ali su nam u bitci okrenuli leđa. Odbijali su Božji savez i nisu živjeli po zakonu. Zaboravili su njegova djela i čuda koja im je pokazao. Čudesna djela on je učinio pred očima njihovih predaka u egipatskoj zemlji, kod grada Soana. More je razdvojio i preko ih preveo, učinio je da vode stoje kao zidine. Danju ih je vodio oblakom, a noću svjetlošću vatre. U pustinji je raskolio stijene i napojio ih obiljem vode. Iz hridine je izveo potoke i učinio da vode poteku kao rijeke. A oni su i dalje griješili protiv njega, bunili se u pustinji protiv Svevišnjega. Zatim su Boga iskušavali, tražeći hranu po svojoj volji. Protiv Boga su govorili i pitali: »Može li nam Bog dati hranu u pustinji? Da, on je udario stijenu i potekli su nabujali potoci. A može li nam dati i kruha? Može li narodu nabaviti mesa?« Kad ih je BOG čuo, razjario se. Vatra je planula protiv Jakova, gnjev se dignuo protiv Izraela jer nisu vjerovali svojem Bogu niti se uzdali u njegovo spasenje. Zapovjedio je oblacima na nebu i otvorio sva nebeska vrata, prosuo im je manu kao kišu, narodu je dao nebesko žito. Čovjek je jeo kruh anđela, Bog im je dao da se nasite. S nebesa je istočni vjetar pustio i svojom snagom južni vjetar podigao. Meso je padalo kao kiša, ptica je bilo kao morskog pijeska. Učinio je da padnu usred tabora, svud uokolo njihovih šatora. Jeli su dok se nisu zasitili, dao im je ono za čim su žudjeli. A dok ih još nije prošla želja, dok im je hrana još bila u ustima, Božji gnjev digao se na njih. Pobio je najjače među njima i pokosio izraelske mladiće. Ali oni su i dalje ustrajno griješili, nisu vjerovali njegovim čudima. Zato im je dane prekinuo u jednom dahu, okončao im godine iznenadnim užasom. Kad bi ih Bog ubijao, tražili bi ga, i opet mu se svesrdno vraćali — sjetili bi se da je Bog njihova Stijena, Bog Svevišnji i njihov Otkupitelj. A oni su ga varali i laži mu govorili. Nisu mu bili odani srcem, niti vjerni njegovom savezu. Ali on je bio samilostan, opraštao bi im grijeh i nije ih istrijebio. Mnogo je puta susprezao gnjev i nije budio svoju ljutnju. Sjetio bi se da su samo smrtnici, vjetar koji prođe i više se ne vrati. Koliko su se bunili protiv njega i žalostili ga u pustinji! Stalno su iznova iskušavali Boga i zadavali bol svecu Izraelovom. Nisu se sjećali njegove moći — onog dana kad ih je otkupio od neprijatelja, ni znakova koje je učinio u Egiptu, njegovih čuda u kraju oko Soana. U krv je pretvorio rijeke i potoke i nitko nije iz njih mogao piti. Rojeve muha poslao je da ih grizu i žabe da im zagorčaju život. Usjeve im je predao nametnicima, plod njihove muke skakavcima. Lozu im je zatukao tučom, njihove divlje smokve mrazom. Njihova goveda izložio je tuči, a stoku munjama. Poslao je na njih svoj žestoki gnjev, srdžbu, bijes i nevolju. Anđela zatirača poslao je na njih, dao je oduška svome gnjevu. Život im nije poštedio smrti, nego ih je predao pomoru. Pobio je sve prvorođeno u Egiptu, najstarije sinove u Hamovim šatorima. Ali svoj narod izveo je kao ovce i kroz pustinju ih poveo kao stado. Vodio ih je pouzdano pa se nisu plašili, a more je prekrilo njihove neprijatelje. Doveo ih je u svoju Svetu zemlju, na ovu goru koju je svojom snagom osvojio. Pred njima je istjerao narode. Užetom je izmjerio i razdijelio nasljedstvo plemenima Izraelovim i dao da se nastane u svojim šatorima. Ali oni su iskušavali Svevišnjeg Boga i stalno se bunili protiv njega. Nisu se držali njegovih propisa. Iznevjerili su ga kao i njihovi preci, nepouzdani kao iskrivljen lûk. Ljutili su ga jer su se klanjali idolima i nevjerom ga činili ljubomornim. Kada ih je Bog čuo, razjario se i sasvim odbacio Izrael. Napustio je svetište u Šilu, šator u kojem se nastanio među ljudima. Dao je da neprijatelj zarobi Kovčeg saveza, predao im je znak svoje slave. Svoj narod je predao maču, razjaren na svoj posjed. Vatra je proždrla njihove mladiće, a djevojke nisu čule svadbenu pjesmu. Svećenici su im pali od mača, a udovice nisu stigle ni zaplakati. Tada se Gospodar prenuo, kao od sna, kao ratnik koji se trijezni od vina. Potisnuo je svoje neprijatelje, predao ih vječnoj sramoti. Potom je odbacio Josipov šator i nije izabrao Efrajimovo pleme, nego je izabrao pleme Judino, goru Sion, koju je zavolio. Svoje svetište sagradio je kao nebo visoko, kao zemlju, da traje dovijeka. Izabrao je Davida, svog slugu; našao ga je kod ovaca i odatle uzeo. Doveo ga je od ovaca dojilica da na ispašu vodi Jakova, njegov narod, Izraela, njegov posjed. I napasao ih je čistog srca, vodio ih je vještim rukama.

Psalmi 78:1-72 Biblija kralja Jakova (BKJ)

Poslušaj, o narode moj, Zakon moj, prikloni uši svoje riječima usta mojih! Otvorit ću u usporedbi usta svoja, iznijet ću zagonetke iz davnine, koje smo čuli i spoznali, a naši su ih očevi nama pripovijedali. Nećemo ih skrivati od djece njihove; obznanjivat ćemo budućem naraštaju hvale GOSPODU, i snagu njegovu i čudesna djela njegova koja je učinio. Jer je utemeljio svjedočanstvo u Jakovu i postavio Zakon u Izraelu, koji je zapovjedio očevima našim da ih objave djeci svojoj, da bi ih budući naraštaj spoznao, i da bi djeca koja će se roditi ustala i obznanila to djeci svojoj, da u Boga polože nadu svoju i ne zaborave djela Božja, nego da izvršavaju zapovijedi njegove; i da ne budu kao očevi njihovi, tvrdoglav i buntovan naraštaj, naraštaj koji nije ispravio srce svoje i čiji duh nije bio postojan s Bogom. Djeca Efrajimova, naoružani i, noseći lukove, okrenuli su se u dan bitke. Nisu držali Saveza Božjega i odbili su hoditi u Zakonu njegovu. I zaboravili su djela njegova, i čudesa njegova koja im je pokazao. Pred očima očeva njihovih čudesa je činio u zemlji egipatskoj, u Soanskom polju. Razdijelio je more te ih proveo i vode uspravio kao nasip. I po danu ih je vodio oblakom, a svu noć svjetlom ognja. Raskolio je stijene u pustinji i napojio ih kao iz dubina velikih. I tokove je izveo iz stijene i učinio da su vode potekle kao rijeke. A oni su još više protiv njega griješili, izazivajući Svevišnjega u pustinji. I iskušavali su Boga u srcu svome zahtijevajući jelo za požudu svoju. Da, govorili su protiv Boga; rekli su: “Može li Bog prostrti trpezu u pustinji? Gle, udario je stijenu te su vode šiknule i tokovi se razlili; a može li on dati i kruha, može li pribaviti meso narodu svome?” Stoga je GOSPOD čuo to i razgnjevio se; tako je oganj planuo protiv Jakova i srdžba se podigla protiv Izraela; jer nisu vjerovali u Boga i nisu se pouzdali u spasenje njegovo, premda je zapovjedio oblacima odozgo i otvorio vrata neba, i podaždio na njih manu da jedu i dao im žito s neba. Čovjek je jeo anđeosku hranu, slao im je jelo do sitosti. On je pokrenuo istočni vjetar da puše na nebu i snagom svojom doveo južnjak. I podaždio je na njih meso poput praha i ptice krilate poput pijeska morskog, te pustio da padnu usred tabora njihova, oko obitavališta njihovih. Tako su jeli i dobro se nasitili, jer im je dao po želji njihovoj. Nisu se odvratili od svoje požude; no dok im je jelo još bilo u ustima njihovim, gnjev se Božji sručio na njih te pobio najdeblje od njih i oborio izabranike Izraelove. Unatoč svemu tome još su griješili i nisu vjerovali u čudesa njegova. Zato je dane njihove istrošio u ispraznosti, i godine njihove u nevolji. Kad ih je ubijao, tada su ga tražili, i vraćali se, i zarana pitali za Boga, te se prisjećali da je Bog bio stijena njihova i Bog najviši, otkupitelj njihov. Ipak su mu laskali ustima svojim, i lagali mu jezikom svojim. Jer srce njihovo nije bilo ispravno pred njim, niti su bili postojani u savezu njegovu. Ali on je, pun samilosti, opraštao nepravdu njihovu pa ih nije uništio; da, mnogo je puta odvraćao srdžbu svoju i nije poticao gnjev svoj. Jer se sjećao da su oni samo tijelo, vjetar što prolazi i ne vraća se. Koliko su ga izazivali u pustinji, žalostili ga u pustoši! Da, okretali su se i iskušavali Boga, i ograničavali Svetog Izraelovog. Nisu se sjećali ruke njegove, ni dana kad ih je od neprijatelja izbavio. Kako je činio znake svoje u Egiptu i čudesa svoja u Soanskom polju. I rijeke je njihove u krv pretvorio, i bujice njihove, da ne bi mogli piti. Poslao je među njih rojeve krilatih kukaca koji su ih proždirali i žabe koje su ih uništavale. I dao je gusjenici urod njihov, i skakavcu trud njihov. Tučom je uništio trsove njihove i mrazom smokve njihove. Predao je tuči i stoku njihovu i munjama stada njihova. Oborio je na njih žestinu srdžbe svoje, gnjev i ljutnju i nevolju, šaljući među njih zle anđele. Načinio je put srdžbi svojoj, nije od smrti poštedio dušu njihovu, nego je život njihov predao kugi. I udario je sve prvorođence u Egiptu, prvinu snage njihove u šatorima Hamovim. A narod je svoj pripravio da izađu kao ovce, i vodio ih kroz pustinju kao stado. I odveo ih na sigurno tako da se nisu bojali, a more je prekrilo neprijatelje njihove. I doveo ih do granice Svetišta svojega, do ove gore koju je stekla desnica njegova. I otjerao je pred njima pogane, i užetom im razdijelio baštinu, i plemena Izraelova nastanio u šatorima njihovim. Ipak su iskušavali i izazivali Boga Svevišnjega, i nisu čuvali svjedočanstva njegova, nego su se okrenuli i postupali nevjerno kao očevi njihovi, skrenuli su kao varljiv lûk. Jer su ga izazivali na srdžbu uzvišicama svojim, i poticali ga na ljubomoru svojim izrezbarenim likovima. Kad je Bog to čuo, razgnjevio se i silno se gnušao Izraela; tako da je napustio Šator u Šilu, šator koji je postavio među ljudima. I predao je u sužanjstvo snagu svoju i slavu svoju u ruku neprijateljevu. I narod je svoj maču prepustio, i razgnjevio se na baštinu svoju. Oganj je progutao mladiće njihove, a djevojke njihove nisu se udale. Svećenici njihovi od mača su pali, a udovice njihove nisu jadikovale. Tada se kao od sna Gospodin razbudio, kao junak što od vina kliče, i odostraga udario neprijatelje svoje, predao ih trajnom ruglu. Čak je odbacio i šator Josipov, i nije odabrao pleme Efrajimovo, nego je odabrao pleme Judino, goru Sion koju je ljubio. I sagradio je Svetište svoje kao palače visoke, kao zemlju koju je utemeljio zauvijek. I odabrao je Davida, slugu svoga, i uzeo ga od torova ovčjih; odveo ga od pratnje ovaca dojilica da napasa Jakova, narod njegov, i Izraela, baštinu njegovu. Tako ih je pasao prema čestitosti srca svoga, i vodio ih vještinom ruku svojih.