Djela apostolska 27:13-44
Djela apostolska 27:13-44 Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP)
Kad je zapuhao blagi, južni vjetar, svi su pomislili da je to upravo ono što smo čekali. Podigli smo sidro i zaplovili uz obalu Krete. No ubrzo se s otoka spustio jak olujni vjetar, sjeveroistočnjak, i odnio brod dalje od obale. Budući da nismo mogli ploviti protiv vjetra, pustili smo da nas nosi. Plovili smo ispod otočića zvanog Kauda i nekako uspjeli podići čamac za spašavanje. Nakon što smo podigli čamac, konopcima smo učvrstili brod da se ne bi raspao. Svi su se bojali da ćemo se nasukati na Sirti pa su spustili jedro i pustili da nas nosi struja. Sutradan je oluja bila tako strašna da su ljudi počeli bacati teret u more, a trećega su dana sami pobacali u more i brodsku opremu. Danima nismo vidjeli ni sunca ni zvijezda. Šibala nas je strašna oluja, a sve naše nade u spasenje su se raspršile. Ljudi dugo nisu ništa jeli. Tada je Pavao istupio i rekao: »Ljudi, trebali ste poslušati moj savjet da ne isplovljavamo s Krete. Tako biste izbjegli ovu nepogodu i štetu. No sada vas pozivam da ne klonete duhom. Nitko od vas neće poginuti, jedino ćemo izgubiti brod. Prošle mi se noći ukazao anđeo. Poslao ga je Bog kojemu pripadam i služim. Anđeo mi je rekao: ‘Ne boj se, Pavle. Ti moraš doći pred cara. Bog ti je obećao da će radi tebe spasiti sve koji plove s tobom.’ Stoga, ljudi, ne posustajte! Ja vjerujem Bogu. Sve će se dogoditi točno onako kako je rekao anđeo. No nasukat ćemo se na neki otok.« Spustila se i četrnaesta noć, a struja nas je još nosila po Jadranu. Negdje oko ponoći mornari su osjetili da je blizu kopno. Izmjerili su dubinu užetom za koje je bio privezan uteg — iznosila je trideset i sedam metara. Malo kasnije ponovo su izmjerili dubinu i otkrili da iznosi oko dvadeset i osam metara. Bojali su se da ćemo udariti o kamenje pa su s krme bacili u more četiri sidra i molili da jutro što prije svane. Neki su mornari pokušali pobjeći s broda pa su spustili u more čamac za spašavanje. Pravili su se da s pramca spuštaju sidra. A Pavao je rekao zapovjedniku i vojnicima: »Ako ovi ljudi ne ostanu na brodu, vi se ne možete spasiti.« Vojnici su presjekli užad koja je držala čamac za spašavanje i pustili ga da padne u more. Nešto prije zore Pavao je počeo nagovarati ljude da nešto pojedu: »Danas je četrnaesti dan kako čekate u neizvjesnosti, a ništa niste jeli. Molim vas, pojedite nešto! Morate jesti ako želite preživjeti. Nikome od vas neće pasti ni vlas s glave.« Nakon tih riječi, uzeo je kruh i pred svima zahvalio Bogu. Zatim je razdijelio kruh na komade i počeo jesti. Svi su se razvedrili pa su jeli. Na brodu se nalazilo dvjesto sedamdeset i šest putnika. Kada su se nasitili, pobacali su žito u more i tako olakšali brod. Kad se razdanilo, ugledali su kopno. Nisu ga prepoznali, ali su primijetili nešto kao zaljev s pješčanom plažom. Odlučili su ondje pristati, ako bude moguće. Prerezali su konopce i sidra ostavili u moru, a zatim su razvezali konopce koji su držali kormila. Okrenuli su prednje jedro prema vjetru i krenuli prema obali. No brod je udario u neki greben i nasukao se. Pramac se zaglavio i nije se mogao pomaknuti, a krma se počela lomiti od jačine valova. Vojnici su odlučili ubiti zatvorenike, kako ni jedan ne bi otplivao na obalu i pobjegao. No njihov je zapovjednik htio spasiti Pavla pa je spriječio vojnike da svoj plan provedu u djelo. Naredio je da najprije oni koji znaju plivati skoče u more i doplivaju do obale. Ostali su se onamo uputili na daskama i olupinama broda. Na taj su način svi sretno stigli na obalu.
Djela apostolska 27:13-44 Biblija kralja Jakova (BKJ)
A kad je zapuhao blagi južnjak, misleći da mogu ostvariti svoju namjeru, digli su sidro te zaplovili sasvim uz Kretu. Ali nedugo poslije toga navalio je žestok vjetar zvan Euroklindon. Kad je zahvatio lađu tako da se nije mogla oduprijeti vjetru, pustili smo je da nas nosi. I prolazeći ispod nekog otočića koji se naziva Klauda, uz mnogo smo napora uspjeli dokopati se čamca. Njega su izvukli na lađu, a užad upotrijebili da potpašu lađu; a bojeći se da se ne nasuču na živi pijesak, spustili su jedro te su tako bili nošeni dalje. A kako nas je oluja strahovito bacala, sutradan su počeli rasterećivati lađu; a treći smo dan svojim rukama izbacivali brodsku opremu. I kako se više dana nije pojavljivalo ni sunce ni zvijezde, a nemala oluja je bjesnila, izgubili smo tada svaku nadu da ćemo se spasiti. No nakon što se dugo nije jelo Pavao se podigao usred njih te rekao: “Ljudi, trebalo me je poslušati i ne otiskivati se s Krete te izbjeći ovu pogibelj i štetu. A sada vas opominjem, raspoložite se, jer ničiji život između vas neće biti izgubljen osim lađe. Jer noćas je uz mene stao anđeo Boga čiji jesam i kome služim, govoreći: ʻNe boj se, Pavle! Pred Cezara moraš biti doveden i evo, Bog ti je podario sve koji s tobom plove.ʼ Stoga, ljudi, raspoložite se jer vjerujem Bogu da će biti onako kako mi je bilo rečeno. Ali kako bilo, trebamo se nasukati na neki otok.” A kad je došla četrnaesta noć otkako nas je tjeralo ovamo onamo po Jadranu, oko ponoći naslutili su mornari da im se primiče neka zemlja. Bacili su olovnicu i našli dvadeset hvati dubine, a kad su odmakli malo dalje pa ponovo bacili olovnicu, našli su petnaest hvati. Tada su, bojeći se da ne udarimo u grebene, bacili s krme četiri sidra iščekujući dolazak dana. No mornari su namjeravali pobjeći s lađe pa su čamac spustili u more pod izgovorom da žele s pramca spustiti sidra. Nato je Pavao rekao satniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti!” Tada su vojnici presjekli užad čamca i pustili ga da padne. A dok je dan počeo svitati, Pavao je molio sve da uzmu jelo govoreći: “Danas je četrnaesti dan koji provodite posteći i ništa niste okusili. Zato vas molim da uzmite jelo, jer je to za vaše zdravlje. Jer nikome od vas ni vlas s glave neće pasti.” I kad je to izgovorio, uzeo je kruh, te pred svima zahvalio Bogu, razlomio i počeo jesti. Tada su se svi raspoložili te su i sami uzeli jelo. A svih nas je bilo u lađi svega dvjesto sedamdeset i šest duša. A kad su se nasitili, počeli su rasterećivati lađu bacajući pšenicu u more. I kad je osvanuo dan, nisu prepoznali zemlju, ali su otkrili neki zaljev s ravnom obalom na koju su, bude li moguće, odlučili natjerati lađu. I kad su podigli sidra, prepustili su se moru. Istodobno su popustili konope na kormilima i dignuli prednje jedro prema vjetru pa usmjerili prema obali. No naletjeli su na mjesto gdje se susreću dva mora, te nasukali lađu. Čamac je čvrsto nasjeo i ostao nepomičan, dok je krmu razdiralo od siline valova. Tada su vojnici naumili poubijati zatvorenike, tako da ne bi koji isplivao i pobjegao. Ali je satnik, htijući spasiti Pavla, spriječio njihovu nakanu i zapovjedio da najprije poskaču u more oni koji znaju plivati te izađu na kopno, a ostali će, neki na daskama, a neki na olupinama lađe. I tako se dogodilo da su svi čitavi prispjeli na kopno.
Djela apostolska 27:13-44 Knjiga O Kristu (KOK)
Tada puhne blagi južnjak te oni, misleći da bi mogli uspjeti u toj nakani, dignu sidro i zaplove uz samu obalu Krete. Ali ubrzo zatim silovito zapuše žestok vjetar zvani sjeveroistočnjak. Zahvati lađu tako da mu se nije mogla oteti, pa smo se prepustili da nas nosi. Kad smo prolazili uz neki otočić zvan Kauda, jedva smo na brod podignuli čamac za spašavanje koji smo vukli za sobom. Podignuli su ga da uporabe opremu za spašavanje i da konopcima potpašu lađu. Bojeći se da se ne nasuču na Sirtu uz afričku obalu, spuste plivajuće sidro te smo tako plovili dalje nošeni vjetrom. Kako nas je oluja silovito bacala, sutradan izbace s broda teret, a treći dan brodsku opremu i sve čega su se domogli. Strašna je oluja bjesnjela mnogo dana te se nisu mogli vidjeti ni sunce ni zvijezde. Gubili smo svaku nadu da ćemo se spasiti. Dugo već nismo ništa jeli. Pavao stane pred posadu i reče: “Trebali ste me, ljudi, poslušati i ne odlaziti s Krete pa biste izbjegli svu ovu nevolju i štetu. Ali sada vam kažem: budite odvažni jer nitko od nas neće stradati iako će lađa potonuti. Noćas mi se ukazao anđeo Boga kojemu pripadam i služim te mi rekao: ‘Ne boj se, Pavle, jer ćeš sigurno stići pred cara! A Bog ti daruje i da svi tvoji suputnici sigurno doputuju.’ Zato se, ljudi, razvedrite! Vjerujem Bogu. Bit će kako mi je rekao. Ali nasukat ćemo se na neki otok.” Četrnaeste noći oluje, oko ponoći, vjetar nas je gonio amo-tamo po Jadranu. Mornari naslute da se približava nekakvo kopno. Bace olovnicu i izmjere dvadeset hvati dubine. Malo zatim opet ju bace i izmjere petnaest hvati. Prestraše se da ne nalete na grebene pa bace s krme četiri sidra i počnu se moliti da se brzo razdani. Mornari su kanili pobjeći s lađe pa počnu spuštati čamac u more pod izlikom da kane spustiti sidra s pramca. Ali Pavao reče stotniku i vojnicima: “Ne ostanu li oni na lađi, nećete se spasiti!” Vojnici prerežu užad i puste da čamac padne u more. Sve do svanuća Pavao je molio ljude da jedu. “Četrnaest dana niste ni taknuli jelo”, reče. “Molim vas, pojedite što za vlastito dobro. Jer neće vam pasti ni vlas s glave.” Kad je to rekao, uzme kruh te pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i počne jesti. Svi se razvedre i uzmu hranu. U lađi nas je bilo dvjesto sedamdeset šest duša. Kad su se najeli, počnu rasterećivati lađu bacajući žito u more. Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali obalu, ali opazili su neki zaljev ravne obale te odluče pokušati onamo zavesti lađu. Odvežu zato sidra i puste da padnu u more. Popuste konopce na kormilima i razviju prednje jedro prema vjetru te se usmjere prema obali. Ali nalete na plićak i brod se nasuče. Pramac nasjedne i ostane nepomičan, a krmu su razbijali žestoki valovi. Vojnici nakane poubijati zatvorenike da koji ne otpliva i ne pobjegne, ali im stotnik, želeći poštedjeti Pavla, ne dopusti da to učine. Zapovjedi da oni koji znaju plivati prvi skoče u more i otplivaju do obale, a ostalima reče da doplivaju na daskama i olupinama lađe. Tako su svi živi i zdravi dospjeli na kopno.