Djela apostolska 27:13-44

A kad je zapuhao blagi južnjak, misleći da mogu ostvariti svoju namjeru, digli su sidro te zaplovili sasvim uz Kretu. Ali nedugo poslije toga navalio je žestok vjetar zvan Euroklindon. Kad je zahvatio lađu tako da se nije mogla oduprijeti vjetru, pustili smo je da nas nosi. I prolazeći ispod nekog otočića koji se naziva Klauda, uz mnogo smo napora uspjeli dokopati se čamca. Njega su izvukli na lađu, a užad upotrijebili da potpašu lađu; a bojeći se da se ne nasuču na živi pijesak, spustili su jedro te su tako bili nošeni dalje. A kako nas je oluja strahovito bacala, sutradan su počeli rasterećivati lađu; a treći smo dan svojim rukama izbacivali brodsku opremu. I kako se više dana nije pojavljivalo ni sunce ni zvijezde, a nemala oluja je bjesnila, izgubili smo tada svaku nadu da ćemo se spasiti. No nakon što se dugo nije jelo Pavao se podigao usred njih te rekao: “Ljudi, trebalo me je poslušati i ne otiskivati se s Krete te izbjeći ovu pogibelj i štetu. A sada vas opominjem, raspoložite se, jer ničiji život između vas neće biti izgubljen osim lađe. Jer noćas je uz mene stao anđeo Boga čiji jesam i kome služim, govoreći: ʻNe boj se, Pavle! Pred Cezara moraš biti doveden i evo, Bog ti je podario sve koji s tobom plove.ʼ Stoga, ljudi, raspoložite se jer vjerujem Bogu da će biti onako kako mi je bilo rečeno. Ali kako bilo, trebamo se nasukati na neki otok.” A kad je došla četrnaesta noć otkako nas je tjeralo ovamo onamo po Jadranu, oko ponoći naslutili su mornari da im se primiče neka zemlja. Bacili su olovnicu i našli dvadeset hvati dubine, a kad su odmakli malo dalje pa ponovo bacili olovnicu, našli su petnaest hvati. Tada su, bojeći se da ne udarimo u grebene, bacili s krme četiri sidra iščekujući dolazak dana. No mornari su namjeravali pobjeći s lađe pa su čamac spustili u more pod izgovorom da žele s pramca spustiti sidra. Nato je Pavao rekao satniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti!” Tada su vojnici presjekli užad čamca i pustili ga da padne. A dok je dan počeo svitati, Pavao je molio sve da uzmu jelo govoreći: “Danas je četrnaesti dan koji provodite posteći i ništa niste okusili. Zato vas molim da uzmite jelo, jer je to za vaše zdravlje. Jer nikome od vas ni vlas s glave neće pasti.” I kad je to izgovorio, uzeo je kruh, te pred svima zahvalio Bogu, razlomio i počeo jesti. Tada su se svi raspoložili te su i sami uzeli jelo. A svih nas je bilo u lađi svega dvjesto sedamdeset i šest duša. A kad su se nasitili, počeli su rasterećivati lađu bacajući pšenicu u more. I kad je osvanuo dan, nisu prepoznali zemlju, ali su otkrili neki zaljev s ravnom obalom na koju su, bude li moguće, odlučili natjerati lađu. I kad su podigli sidra, prepustili su se moru. Istodobno su popustili konope na kormilima i dignuli prednje jedro prema vjetru pa usmjerili prema obali. No naletjeli su na mjesto gdje se susreću dva mora, te nasukali lađu. Čamac je čvrsto nasjeo i ostao nepomičan, dok je krmu razdiralo od siline valova. Tada su vojnici naumili poubijati zatvorenike, tako da ne bi koji isplivao i pobjegao. Ali je satnik, htijući spasiti Pavla, spriječio njihovu nakanu i zapovjedio da najprije poskaču u more oni koji znaju plivati te izađu na kopno, a ostali će, neki na daskama, a neki na olupinama lađe. I tako se dogodilo da su svi čitavi prispjeli na kopno.