Luka 1:57-80

Elizabeti je došlo vrijeme da rodi te ona rodi sina. Kad se među njezinim susjedima i rodbinom pročulo da joj je Bog iskazao veliku milost, veselili su se skupa s njom. Kad je dijete navršilo osam dana, okupe se na obredu obrezanja. Htjeli su dječaka nazvati Zaharijom po ocu, ali se Elizabeta usprotivi: “Nipošto! Mora se zvati Ivan!” “Pa u cijeloj se tvojoj obitelji nitko tako ne zove!” Zato znacima upitaju dječakova oca kako ga želi nazvati. On zatraži da mu daju pločicu i napiše: “Zove se Ivan.” Svi se začude, a Zahariji se odriješi jezik te on smjesta progovori i počne slaviti Boga. Strah Božji obuzme sve žitelje toga kraja. Po cijelome judejskom gorju prepričavali su se ti događaji. I tko god bi o njima čuo, razmišljao je o njima i pitao se: “Što će biti od toga djeteta? Zaista je nad njim ruka Gospodnja.” Tada njegova oca Zahariju ispuni Sveti Duh te on izrekne proročanstvo: “Slava Gospodinu Bogu Izraelovu jer je pohodio svoj narod i otkupio ga! Podiže nam silnog Spasitelja iz potomstva svojega sluge Davida, kao što je od davnine obećao kroz riječi svojih svetih proroka: spasiti nas od neprijatelja i od ruku svih naših mrzitelja. Bio je milosrdan našim precima i spomenuo se svojega svetog Saveza, zavjeta koji je dao našemu ocu Abrahamu. Izbavio nas je od neprijatelja da mu možemo služiti bez straha u svetosti i pravednosti u sve svoje dane. A ti ćeš se, sine moj, zvati prorokom Svevišnjega jer ćeš ići ispred Gospodina da mu pripraviš put. Poučit ćeš njegov narod kako da spozna spasenje kroz oproštenje svojih grijeha, po milosrdnom srcu našega Boga po kojemu će nas pohoditi zora s visine da donese svjetlo onima koji prebivaju u tmini i u smrtnoj sjeni te da naše korake povede putem mira.” Dječak je rastao i duhovno jačao. Kad je odrastao, živio je u pustinji sve dok nije započeo javnu službu pred Izraelom.