Psalmi 78:1-39

Čuj što te učim, narode, poslušaj riječi mojih usta! Priče ću vam pričati, drevne tajne objasniti. Ono što smo čuli i saznali, što su nam naši preci rekli, unucima nećemo sakriti. Pričat ćemo novom naraštaju o BOŽJIM djelima, hvale dostojnima, o njegovoj snazi i čudima koja radi. On je dao propise Jakovljevom narodu i postavio zakon Izraelu. Zapovjedio je našim precima da ih objave svojoj djeci, da ih sazna sljedeći naraštaj, djeca koja će se tek roditi, koja će ih onda reći svojoj djeci, tako da se uzdaju u Boga i ne zaborave njegova djela — i da čuvaju njegove zapovijedi, da ne budu kao njihovi preci: naraštaj buntovan i nepokoran, koji se nisu u Boga pouzdali, niti mu ostali vjerni. Ljudi iz Efrajima imali su lukove, ali su nam u bitci okrenuli leđa. Odbijali su Božji savez i nisu živjeli po zakonu. Zaboravili su njegova djela i čuda koja im je pokazao. Čudesna djela on je učinio pred očima njihovih predaka u egipatskoj zemlji, kod grada Soana. More je razdvojio i preko ih preveo, učinio je da vode stoje kao zidine. Danju ih je vodio oblakom, a noću svjetlošću vatre. U pustinji je raskolio stijene i napojio ih obiljem vode. Iz hridine je izveo potoke i učinio da vode poteku kao rijeke. A oni su i dalje griješili protiv njega, bunili se u pustinji protiv Svevišnjega. Zatim su Boga iskušavali, tražeći hranu po svojoj volji. Protiv Boga su govorili i pitali: »Može li nam Bog dati hranu u pustinji? Da, on je udario stijenu i potekli su nabujali potoci. A može li nam dati i kruha? Može li narodu nabaviti mesa?« Kad ih je BOG čuo, razjario se. Vatra je planula protiv Jakova, gnjev se dignuo protiv Izraela jer nisu vjerovali svojem Bogu niti se uzdali u njegovo spasenje. Zapovjedio je oblacima na nebu i otvorio sva nebeska vrata, prosuo im je manu kao kišu, narodu je dao nebesko žito. Čovjek je jeo kruh anđela, Bog im je dao da se nasite. S nebesa je istočni vjetar pustio i svojom snagom južni vjetar podigao. Meso je padalo kao kiša, ptica je bilo kao morskog pijeska. Učinio je da padnu usred tabora, svud uokolo njihovih šatora. Jeli su dok se nisu zasitili, dao im je ono za čim su žudjeli. A dok ih još nije prošla želja, dok im je hrana još bila u ustima, Božji gnjev digao se na njih. Pobio je najjače među njima i pokosio izraelske mladiće. Ali oni su i dalje ustrajno griješili, nisu vjerovali njegovim čudima. Zato im je dane prekinuo u jednom dahu, okončao im godine iznenadnim užasom. Kad bi ih Bog ubijao, tražili bi ga, i opet mu se svesrdno vraćali — sjetili bi se da je Bog njihova Stijena, Bog Svevišnji i njihov Otkupitelj. A oni su ga varali i laži mu govorili. Nisu mu bili odani srcem, niti vjerni njegovom savezu. Ali on je bio samilostan, opraštao bi im grijeh i nije ih istrijebio. Mnogo je puta susprezao gnjev i nije budio svoju ljutnju. Sjetio bi se da su samo smrtnici, vjetar koji prođe i više se ne vrati.