Psalmi 77:1-20

Boga zazivam u pomoć, vapim mu da me čuje. Kad sam u nevolji, tražim Gospodara, noću neumorno pružam ruke. Moja se duša ne da utješiti. Kad god se sjetim Boga, uzdišem; kad o njemu mislim, duhom klonem. Selah Ne daš da mi se sklope oči. Uzrujan sam, ne mogu govoriti. Razmišljam o davnim danima i pradavnim vremenima. Noću se sjećam kako sam pjevao. Sa svojim srcem razgovaram, u sebi tražim odgovor: »Zar će nas Bog vječno odbacivati i neće se više nikada smilovati? Je li zauvijek nestala njegova ljubav, je li za sve naraštaje propalo njegovo obećanje? Zar je Bog zaboravio biti milostiv pa je u gnjevu samilost zaključao?« Selah Najveću mi patnju zadaje to što snaga Svevišnjega više nije s nama. Sjećat ću se BOŽJIH djela i svih tvojih davnih čuda. Mislit ću na sva tvoja djela i razmišljati o onom što si učinio. Svet je tvoj put, Bože. Koji je bog velik kao naš? Ti si Bog koji čini čuda, svoju silu pokazuješ narodima. Svojom si rukom otkupio svoj narod, potomke Jakova i Josipa. Selah Vode su te vidjele, Bože, i prepale se, dubine su zadrhtale od straha. Mračni oblaci izlili su vodu, nebom se prolomio grom, a tvoje su se munje razletjele. Tvoja grmljavina ori se u vihoru, bljeskanje obasjava svijet, a zemlja drhti i trese se. Tvoj put vodio je kroz more, tvoja staza kroz silne vode, ali nitko ti nije vidio stope. Vodio si svoj narod kao stado, pomoću Mojsija i Arona.