Psalmi 73:1-26

Zaista je dobar Bog prema Izraelu, prema onima čistoga srca. A ja sam se skoro poskliznuo i samo što nisam posrnuo. Jer, zavidio sam bahatima i gledao blagostanje opakih. Nikakvu patnju ne trpe, tijelo im je zdravo i snažno. Nemaju briga kao drugi, ljudske ih nevolje mimoilaze. Oholost je njihova ogrlica, nasilje odjeća koja ih pokriva. Oči su im podbuhle od sala, srca su im puna ludosti. Izruguju se i pakosni su, nadmeno prijete i ugnjetavaju. Ustima govore protiv neba, a jezikom protiv zemlje. Čak im se i Božji narod okreće i njihove riječi guta kao vodu. A oni govore: »Odakle Bog zna što činimo? Zar će Svevišnji za to saznati?« Gle, takvi su zlikovci — uvijek bezbrižni, bogatstvo gomilaju. A ja uzalud čuvam čisto srce i perem ruke u nedužnosti. Čitav dan trpim nevolje i svakoga jutra dobijem kaznu. Da sam rekao: »Govorit ću o tome«, izdao bih tvoj narod. Probao sam sve to razumjeti, ali bilo mi je preteško. A onda sam ušao u Božje svetište i shvatio kakav im je kraj. Stavljaš ih na sklisko tlo, u propast ih obaraš. U trenu propadaju, nestaju u užasu. Kao što čovjekov san nestaje kad se probudi, tako ćeš i ti, Gospodaru, učiniti da nestanu. Kad mi je srce bilo tužno, a misli ogorčene, pred tobom sam bio neznalica, bezuman poput nesvjesne zvijeri. Ali ipak sam stalno s tobom, ti me držiš za desnu ruku. Vodiš me svojim savjetima, a na kraju ćeš me uvesti u slavu. Koga na nebu imam osim tebe? Kad sam s tobom, ništa na zemlji ne želim. Tijelo i srce mogu mi oslabjeti, ali Bog je izvor moje snage: Bog je zauvijek moj.