Psalmi 139:1-18

BOŽE, cijelog si me upoznao i znaš sve o meni! Znaš kad sjedim i kad ustanem, već izdaleka misli mi poznaješ. Vidiš kamo idem i gdje liježem, poznato ti je sve što činim. I prije nego što riječ izustim, ti, BOŽE, znaš što reći želim. Okružuješ me sa svih strana, na mene si ruku položio. Tvoje je znanje tako čudesno, preveliko je da bih ga razumio. Mogu li od tvog Duha otići, iz tvoje prisutnosti pobjeći? Popnem li se u nebo, ondje si. Siđem li u svijet mrtvih, tamo si. Dignem li se na krilima jutra, s druge strane mora nastanim, i ondje bi me tvoja ruka vodila, desnica tvoja štitila. Da se sakrijem, mogao bih reći: »Neka me prekrije tama i svjetlo neka potamni!« No za tebe tama nije mrak, noć tebi svijetli kao dan, tama i svjetlost tebi su isti. Ti si nutrinu mog bića stvorio, u majčinoj me utrobi oblikovao. Slavim te jer sam stvoren čudesno, jer sam tvoje djelo predivno! Gledao si me u skrovitosti dok su mi se razvijale kosti. Tvoje oči pratile su kako nastajem. U tvojoj knjizi bili su upisani moji dani i prije nego što su započeli. Tvoje su misli nedokučive, Bože! I golem je njihov zbroj! Više ih je no zrnaca pijeska, kad ih prebrojim — preostaješ ti.