Job 2:1-13

Jednog su dana nebeska bića ponovo došla pred BOGA, a s njima je došao i Napadač. »Gdje si bio?« upitao je BOG Napadača. »Lutao sam Zemljom«, odgovorio mu je Napadač. »Obišao sam je uzduž i poprijeko.« »Jesi li primijetio mog slugu Joba?« upitao ga je BOG. »Nitko na Zemlji nije mu ravan. Besprijekoran je i pošten. Poštuje Boga i kloni se zla. Iako si tražio da ga upropastiš bez razloga, on je i dalje vjeran.« »Koža za kožu!« odgovorio je Napadač. »Za svoj će život čovjek dati sve što ima. Ako napadneš njegove kosti i meso, proklet će te u lice.« »Pa, dobro«, rekao je BOG Napadaču. »Job je u tvojim rukama. Samo mu poštedi život.« Napadač je otišao od BOGA i nanio Jobu bolne čireve od glave do pete. Job je nato uzeo dio slomljenog crijepa pa se njime češao dok je sjedio u pepelu. »Zar i dalje nastojiš ostati vjeran?« upitala ga je njegova žena. »Prokuni Boga i umri.« »Govoriš kao jedna od onih sramotnih žena koje nemaju poštovanja prema Bogu«, odgovorio joj je Job. »Zar da od Boga prihvaćamo samo dobro, ali ne i nevolje?« I, usprkos svemu, Job nije rekao ništa čime bi sagriješio. Tada su trojica Jobovih prijatelja — Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama — čuli za nevolje koje su ga snašle. Krenuli su od svojih kuća, sastali se i dogovorili da će otići utješiti Joba i iskazati mu suosjećanje. Ugledali su ga izdaleka, ali jedva su ga prepoznali. Briznuli su u glasan plač, razderali odjeću i bacili prašinu uvis i po svojim glavama. Potom su sedam dana i sedam noći s njim sjedili na zemlji. I nitko mu nije rekao ni riječ jer su vidjeli kolika je njegova bol.