Izaija 42:1-13

»Evo moga sluge, kojeg podržavam. Njega sam izabrao, moj je miljenik. Na njega sam stavio svoj Duh i on će narodima donijeti pravdu. Neće vikati, niti podizati glas, neće ga se čuti na ulicama. Neće slomiti napuklu trsku, niti ugasiti plamićak što tinja. Spremno će donijeti pravdu. Neće ustuknuti, niti se obeshrabriti dok na zemlji ne uspostavi pravdu. U njegovo će se učenje pouzdati daleki otoci.« Ovako govori BOG, koji je stvorio nebesa i razapeo ih, koji je rasprostro zemlju i sve što iz nje izlazi, koji daje dah ljudima na njoj i život onima koji po njoj hodaju: »Ja, BOG, pozvao sam te i bio sam u pravu. Uzeo sam te za ruku i čuvao. Dao sam te ljudima kao znak svoga saveza, da budeš svjetlost narodima: da otvoriš oči slijepima, da izvedeš zarobljene iz zatvora, iz tamnice one koji žive u tami. Ja sam BOG — to mi je ime! Ne dam svoju slavu drugome, ni svoje štovanje idolima. Zbilo se ono što sam nekad rekao, a sada objavljujem novo: prije nego što nastane, ja vam to najavljujem.« Pjevajte BOGU novu pjesmu, dajte mu hvalu i nakraj svijeta. Vi, koji plovite morem, i sve što je u njemu, i ljudi na dalekim otocima. Neka radosno podignu glas pustinja, njeni gradovi i naselja Kedra. Neka stanovnici Sele zapjevaju od radosti, neka zaviču s planinskih vrhova. Neka daju slavu BOGU i neka ga hvale po otocima. BOG kreće u boj kao junak, kao ratnik raspiruje gnjev. Snažno izvikuje bojni poklič i snagu pokazuje neprijatelju.