Djela 16:12-40

a odatle krenuli u Filipe, rimsku koloniju i ujedno najvažniji grad toga dijela Makedonije. U njemu smo ostali nekoliko dana. Na šabat smo izašli van gradskih vrata, na obalu rijeke. Mislili smo da ćemo tamo naći mjesto za molitvu. Okupile su se neke žene, a mi smo sjeli i počeli s njima razgovarati. Među njima se nalazila žena po imenu Lidija, prodavačica grimizne odjeće. Bila je iz grada Tijatire i štovala je pravoga Boga. Slušala je što se govorilo, a Bog joj je otvorio srce da prihvati Pavlove riječi. Nakon što su se ona i svi njezini ukućani krstili, pozvala nas je u svoju kuću i rekla nam: »Ako smatrate da sam istinska Gospodinova vjernica, onda dođite i odsjednite u mojoj kući!« I nagovorila nas je da ostanemo kod nje. Jednom, kad smo išli na molitveno mjesto, susreli smo neku ropkinju koja je u sebi imala duha kojim je proricala budućnost. Na taj je način svojim gospodarima pribavljala mnogo novca. Ona je išla za Pavlom i za nama te vikala: »Ovi su ljudi sluge Svevišnjega Boga! Oni vam govore kako ćete se spasiti!« Danima je tako radila. Pavlu je to dozlogrdilo pa se okrenuo i naredio duhu: »U ime Isusa Krista, zapovijedam ti da izađeš iz nje!« Istoga je trena duh izašao iz nje. Kad su njezini gospodari vidjeli da im je propao izvor zarade, zgrabili su Pavla i Silu te ih odvukli na trg pred poglavare. Izveli su ih pred upravitelje i rekli: »Ovi su ljudi Židovi i prave nered po gradu. Zagovaraju običaje koje — po Zakonu — mi Rimljani ne možemo niti slijediti niti odobriti.« A mnoštvo se pridružilo napadima na Pavla i Silu. Upravitelji su strgnuli s njih odjeću i naredili da ih išibaju. Nakon što su ih okrutno išibali, bacili su ih u zatvor, a tamničaru su naredili da ih dobro čuva. Budući da je dobio takvu zapovijed, tamničar ih je bacio u ćeliju u unutrašnjosti zatvora, a noge im stavio u klade. Negdje oko ponoći, Pavao i Sila su molili. Pjevali su i slavili Boga, a drugi zatvorenici su ih slušali. Odjednom je nastao jak potres i zatvorski su se temelji uzdrmali. Sva su se zatvorska vrata otvorila i svim su zatvorenicima spali okovi. Tamničar se probudio i vidio da su sva zatvorska vrata otvorena. Izvukao je mač i htio se ubiti jer je mislio da su zatvorenici pobjegli. No Pavao je povikao: »Ne diži ruku na sebe, svi smo tu!« Tamničar je naredio da donesu svjetiljke i pojurio unutra. Drhteći od straha, bacio se na koljena pred Pavla i Silu. Izveo ih je i rekao: »Gospodo, što moram učiniti da budem spašen?« Odgovorili su mu: »Vjeruj u Gospodina Isusa. Tako ćete i ti i svi tvoji ukućani biti spašeni.« Iznijeli su mu Gospodinovu poruku, kao i svima koji su živjeli u njegovoj kući. Iako je bila duboka noć, tamničar je uzeo Pavla i Silu i oprao im rane. Odmah nakon toga on i svi njegovi ukućani su se krstili. Tamničar je uveo Pavla i Silu u svoju kuću i dao im jesti. Svi su bili sretni jer su sada vjerovali u Boga. Kad je svanulo, upravitelji su poslali dužnosnike u zatvor s porukom: »Oslobodite te ljude!« Tamničar je rekao Pavlu: »Upravitelji su poručili da vas pustim. Slobodni ste. Idite u miru!« A Pavao je rekao dužnosnicima: »Javno su nas išibali, a nisu nam dokazali krivnju. Bacili su nas u zatvor iako smo rimski građani. A sada nas žele tajno otpustiti. Nipošto! Neka nas sami dođu izvesti odavde!« Dužnosnici su prenijeli Pavlove riječi upraviteljima. Kad su oni čuli da su Pavao i Sila rimski građani, uplašili su se. Došli su k njima i ispričali im se. Zatim su ih izveli iz zatvora i zamolili da napuste grad. Kad su Pavao i Sila izašli iz zatvora, otišli su Lidijinoj kući. Ondje su se vidjeli s vjernicima i ohrabrili ih, a zatim otputovali.