Kraljevi 2 13:10-21

U trideset i sedmoj godini vladavine judejskoga kralja Joaša, Ahazijinog sina, u Samariji je nad Izraelom zavladao Joaš, Joahazov sin. Vladao je sljedećih šesnaest godina. I on je činio zlo pred BOGOM. Nije odustajao od grijeha Jeroboama, Nebatovog sina, koji je na grijeh navodio i Izraelce, već je u njima ustrajao. Ostala Joaševa djela, sve što je činio, kao i njegova odvažnost u borbi protiv judejskoga kralja Amasije, zapisana su u knjizi Povijest izraelskih kraljeva. Joaš je umro, a na prijestolju ga je naslijedio sin Jeroboam. Sahranjen je u Samariji, pored drugih izraelskih kraljeva. Elizej se razbolio, od čega je kasnije i umro. Izraelski ga je kralj Joaš otišao vidjeti prije smrti pa je pred njim glasno plakao: »Oče moj! Oče moj! Kola i konjanici Izraelovi!« Elizej mu je rekao: »Uzmi lûk i strijele«. I kralj ih je uzeo. »Napni lûk«, nastavio je Elizej. Kad je kralj napeo lûk, Elizej je položio svoje ruke na njegove. Rekao mu je: »Otvori prozor koji gleda na istok«. I kralj je otvorio prozor. »Odapni strijelu!« rekao je tada Elizej. I kralj je odapeo strijelu. »Božja strijela pobjede, strijela pobjede nad Aramom!« govorio je Elizej kralju. »Borit ćeš se s Aramejcima u gradu Afeku, sve dok ih potpuno ne potučeš.« Zatim je prorok rekao: »Primi strijele«. I kralj ih je primio. Tada je zapovjedio izraelskom kralju: »Udari njima o zemlju.« Kralj je udario o zemlju tri puta pa stao. Božji se čovjek razljutio na njega: »Trebao si udariti pet ili šest puta. Tada bi sasvim porazio Aramejce i dokrajčio ih. Ovako ćeš ih poraziti samo tri puta.« Elizej je umro pa su ga sahranili. U to su vrijeme pljačkaši iz zemlje Moab svakog proljeća upadali u zemlju. Jednom su neki Izraelci sahranjivali tijelo mrtvog čovjeka. Iznenada su ugledali skupinu pljačkaša pa su tijelo bacili u Elizejev grob. U trenutku kad je mrtvac dotaknuo Elizejeve kosti, oživio je i stao na noge.