Djela apostolska 23:1-35

A Pavao je uperio pogled u Vijeće i rekao: “Ljudi! Braćo! Ja sam u svemu živio čiste savjesti pred Bogom do ovog dana.” A veliki svećenik Ananija zapovjedio je onima koji su stajali do njega da ga udare po ustima. Tada mu je Pavao rekao: “Udarit će tebe Bog, zide obijeljeni! Jer ne sjedaš li ti da mi sudiš po Zakonu pa zar protivno Zakonu zapovijedaš da me udaraju?” A oni koji su stajali pored, rekli su: “Velikog svećenika Božjega pogrđuješ?” Nato je Pavao rekao: “Nisam znao, braćo, da je on veliki svećenik; jer je zapisano: ʻNe govori zlo o glavaru svoga naroda!ʼ ” Budući da je Pavao znao da su oni jednim dijelom saduceji, a drugim farizeji, povikao je u Vijeću: “Ljudi! Braćo! Ja sam farizej, sin farizeja! Zbog nade i uskrsnuća od mrtvih ispituje me se!” A kad je on to rekao, nastalo je prepiranje između farizeja i saduceja pa se mnoštvo podijelilo. Jer saduceji tvrde da nema ni uskrsnuća, ni anđela, ni duha, dok farizeji priznaju oboje. I nastala je velika vika te su pismoznanci farizejske sljedbe ustali i suprotstavili se govoreći: “Mi ne nalazimo nikakva zla na tom čovjeku. A što ako mu je govorio duh ili anđeo. Nemojmo se protiv Boga boriti.” I kad je nastao veliki razdor, tisućnik se pobojao da Pavla ne rastrgaju na komade te je zapovjedio vojnicima da siđu pa da ga na silu otmu između njih i dovedu u vojarnu. A iduće je noći stao kraj njega Gospodin te rekao: “Raspoloži se, Pavle! Jer kako si za mene svjedočio u Jeruzalemu, tako trebaš svjedočiti i u Rimu.” A kad je svanuo dan, udružili su se neki od Židova te su sebe obvezali prokletstvom govoreći da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. A bilo je više od četrdeset njih koji su skovali tu urotu. Oni su došli k velikim svećenicima i starješinama te rekli: “Obvezali smo se velikim prokletstvom da nećemo ništa jesti dok ne ubijemo Pavla. Stoga vi sada zajedno s Vijećem zatražite tisućnika da vam ga sutra dovede kao da se želite pomnije raspitati o njemu, a mi smo spremni ubiti ga prije negoli se on približi.” Ali kad je sin Pavlove sestre dočuo za njihovu zasjedu, otišao je i ušao u vojarnu te dojavio Pavlu. Tada je Pavao dozvao k sebi jednoga od satnika te mu rekao: “Ovog mladića odvedi k tisućniku jer mu ima nešto dojaviti!” Tada ga je on uzeo i odveo k tisućniku te rekao: “Zatvorenik Pavao dozvao me i zamolio da ovoga mladića dovedem k tebi. Ima ti nešto za reći.” Zatim ga je tisućnik uzeo pod ruku i odveo u stranu nasamo pa ga upitao: “Što mi to imaš dojaviti?” A on je rekao: “Židovi su se dogovorili zamoliti te da sutra dovedeš Pavla u Vijeće kao da se žele nešto pomnije raspitati o njemu. Ali nemoj se dati nagovoriti, jer ga u zasjedi čeka više od četrdeset ljudi koji su sebe obvezali zakletvom da neće ni jesti ni piti dok ga ne ubiju; već sada su spremni i čekaju tvoje obećanje.” Nato je tisućnik otpustio mladića i naredio mu: “Nikome ne govori da si mi to otkrio.” Zatim je dozvao dvojicu satnika govoreći: “Pripremite dvije stotine vojnika da u treći noćni sat sa sedamdeset konjanika i dvije stotine kopljanika krenu u Cezareju, i za marvu se pobrinite na koju postavite Pavla i dovedite ga zdravog k upravitelju Feliksu!” A napisao je pismo ovoga sadržaja: “Klaudije Lizija preuzvišenom upravitelju Feliksu. Zdravo! Ovoga su čovjeka uhvatili Židovi i namjeravali su ga ubiti; nato sam došao s vojskom i izbavio ga pošto sam saznao da je Rimljanin. A kad sam htio točno saznati razlog zbog kojeg ga optužuju, odveo sam ga u njihovo Vijeće. Uvidio sam da ga optužuju zbog pitanja iz njihovog Zakona, ali da nema nikakve krivnje po kojoj bi zaslužio smrt ili okove. A kad su mi dojavili za zasjedu što su je tom čovjeku postavili Židovi, odmah sam ga poslao k tebi i dao zapovijed i njegovim tužiteljima da pred tobom kažu što imaju protiv njega. Budi zdravo!” Tada su vojnici, kako im je bilo zapovjeđeno, uzeli Pavla te ga noću odveli u Antipatridu. Sutradan su ostavili konjanike da s njime pođu dalje, a oni su se vratili u vojarnu. Ovi, kad su došli u Cezareju, i uručili pismo upravitelju, predstavili su mu i Pavla. A kad je upravitelj pročitao pismo, upitao ga iz koje je pokrajine. I kad je shvatio da je iz Cilicije, rekao je: “Saslušat ću te kad stignu i tvoji tužitelji.” I zapovjedio je da ga čuvaju u Herodovoj sudnici.