1. Samuelova 1:7-20

I kako je on tako činio iz godine u godinu, kad bi ona uzlazila u Dom GOSPODNJI tako ju je ova izazivala; stoga je plakala i nije jela. Tada joj je Elkana, njezin muž, rekao: “Hano, zašto plačeš i zašto ne jedeš? Zašto ti je srce tužno? Nisam li ti ja bolji od deset sinova?” Nakon što su jeli i nakon što su pili u Šilu, Hana je ustala. A svećenik Eli sjedio je na stolici pored dovratnika Hrama GOSPODNJEGA. A ona je bila ogorčena u duši te se pomolila GOSPODU i gorko zaplakala. Tada se je zavjetovala zavjetom i rekla: “GOSPODE nad vojskama, ako ćeš doista pogledati na nevolju sluškinje svoje te me se sjetiti i ne zaboraviti sluškinju svoju nego podariti sluškinji svojoj muško dijete, onda ću ga ja podariti GOSPODU za sve dane njegova života i britva neće prijeći preko glave njegove.” I dogodilo se, dok je ona nastavljala moliti pred GOSPODOM, da je Eli motrio njezina usta. A Hana, ona je govorila u srcu svome; samo su joj se usne micale, no glas joj se nije čuo. Stoga je Eli pomislio da je pijana. Nato joj je Eli rekao: “Dokle ćeš biti pijana? Otrijezni se od vina svojega!” A Hana je odgovorila i rekla: “Ne, gospodaru moj, ja sam žena ožalošćena duha. Nisam pila ni vina ni žestoka pića nego izlijevam dušu svoju pred GOSPODOM. Ne ubrajaj sluškinju svoju za kćer Belijalovu, jer sam od preobilnog nezadovoljstva i tuge sve dosad govorila.” Tada joj je Eli odgovorio i rekao: “Idi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molbu koju si od njega molila.” Nato je ona rekla: “Neka sluškinja tvoja nađe milost u očima tvojim!” I tako je žena otišla svojim putem te je jela i lice joj više nije bilo žalosno. A ujutro su rano ustali i iskazali štovanje pred GOSPODOM, pa se vratili i došli svojoj kući u Ramu. I Elkana je poznao Hanu, ženu svoju, te se je GOSPOD sjetio. Stoga se dogodilo, kad je došlo vrijeme nakon što je Hana začela, da je rodila sina i nadjenula mu ime Samuel, govoreći: “Zato što sam ga izmolila od GOSPODA.”