Drugu prièu kaza im govoreæi: carstvo je nebesko kao zrno gorušièno koje uzme èovjek i posije na njivi svojoj, Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veæe je od svega povræa, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama. Drugu prièu kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne. Sve ovo u prièama govori Isus ljudima, i bez prièe ništa ne govoraše im: Da se zbude što je rekao prorok govoreæi: otvoriæu u prièama usta svoja, kazaæu sakriveno od postanja svijeta. Tada ostavi Isus ljude, i doðe u kuæu. I pristupiše k njemu uèenici njegovi govoreæi: kaži nam prièu o kukolju na njivi. A on odgovarajuæi reèe im: koji sije dobro sjeme ono je sin èovjeèij; A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla; A neprijatelj koji ga je posijao jest ðavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anðeli. Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako æe biti na pošljetku ovoga vijeka. Poslaæe sin èovjeèij anðele svoje, i sabraæe iz carstva njegova sve sablazni i koji èine bezakonje. I baciæe ih u peæ ognjenu: ondje æe biti plaè i škrgut zuba. Tada æe se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da èuje neka èuje. Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši èovjek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono. Još je carstvo nebesko kao èovjek trgovac koji traži dobra bisera, Pa kad naðe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga. Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe; Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sjedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje. Tako æe biti na pošljetku vijeka: iziæi æe anðeli i odluèiæe zle od pravednijeh. I baciæe ih u peæ ognjenu: ondje æe biti plaè i škrgut zuba. Reèe im Isus: razumjeste li ovo? Rekoše mu: da, Gospode. A on im reèe: zato je svaki književnik koji se nauèio carstvu nebeskome kao domaæin koji iznosi iz klijeti svoje novo i staro. I kad svrši Isus prièe ove, otide odande. I došavši na postojbinu svoju, uèaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moæi? Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braæa njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda? I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve? I sablažnjavahu se o njega. A Isus reèe im: nema proroka bez èasti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu. I ne stvori ondje èudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.
Aplikacija Biblija
Aplikacija Biblija za decu
