Tužbalice 3:1-20

Ja sam èovjek koji vidjeh muku od pruta gnjeva njegova. Odvede me i opravi me u tamu a ne na vidjelo. Samo se na me obraæa, obraæa ruku svoju po vas dan. Uèini, te mi ostarje tijelo i koža, potr kosti moje. Zazida me, i optoèi me žuèju i mukom. Posadi me u tamu kao umrle odavna. Ogradi me da ne izaðem, i metnu na me teške okove. Kad vièem i vapijem, odbija molitvu moju. Zagradi putove moje tesanijem kamenom, i prevrati staze moje. Posta mi kao medvjed u zasjedi, kao lav u potaji. Pomete putove moje, i razdrije me, i uništi me. Nateže luk svoj, i metnu me strijeli za biljegu. Ustrijeli me u bubrege strijelama iz tula svojega. Postah potsmijeh svemu narodu svojemu i pjesma njihova po vas dan. Nasiti me gorèinom, opoji me pelenom. Polomi mi zube kamenjem, uvali me u pepeo. Udaljio si dušu moju od mira, zaboravih dobro. I rekoh: propade sila moja i nadanje moje od Gospoda. Opomeni se muke moje i jada mojega, pelena i žuèi. Duša se moja opominje bez prestanka, i poništila se u meni.