Jov 19:1-29

A Jov odgovori i reèe: Dokle æete muèiti dušu moju i satirati me rijeèima? Veæ ste me deset puta naružili; nije vas stid što tako navaljujete na me? Ali ako sam doista pogriješio, pogrješka æe moja ostati kod mene. Ako li se još hoæete da dižete na me i da me korite mojom sramotom, Onda znajte da me je Bog oborio i mrežu svoju razapeo oko mene. Eto, vièem na nepravdu, ali se ne slušam; vapijem, ali nema suda. Zagradio je put moj da ne mogu proæi; na staze moje metnuo je mrak. Svukao je s mene slavu moju i skinuo vijenac s glave moje. Porušio me je otsvuda, da me nema; i kao drvo išèupao je nadanje moje. Raspalio se na me gnjev njegov, i uzeo me je meðu neprijatelje svoje. Vojske njegove doðoše sve zajedno i nasuše sebi put k meni, i stadoše u oko okolo šatora mojega. Braæu moju udaljio je od mene, i znanci moji tuðe se od mene. Bližnji moji ostaviše me, i znanci moji zaboraviše me. Domašnji moji i moje sluškinje gledaju me kao tuðina; stranac sam u oèima njihovijem. Zovem slugu svojega, a on se ne odziva, a molim ga ustima svojim. Dah je moj mrzak ženi mojoj, a preklinjem je sinovima utrobe svoje. Ni djeca ne haju za me; kad ustanem, ruže me. Mrzak sam svjema najvjernijim svojim, i koje ljubljah postaše mi protivnici. Za kožu moju kao za meso moje prionuše kosti moje; jedva osta koža oko zuba mojih. Smilujte se na me, smilujte se na me, prijatelji moji, jer se ruka Božija dotakla mene. Zašto me gonite kao Bog, i mesa mojega ne možete da se nasitite? O kad bi se napisale rijeèi moje! kad bi se stavile u knjigu! Pisaljkom gvozdenom i olovom na kamenu za vjeèni spomen kad bi se urezale! Ali znam da je živ moj iskupitelj, i na pošljedak da æe stati nad prahom. I ako se ova koža moja i rašèini, opet æu u tijelu svom vidjeti Boga. Ja isti vidjeæu ga, i oèi moje gledaæe ga, a ne drugi. A bubrega mojih nestaje u meni. Nego bi trebalo da reèete: zašto ga gonimo? kad je korijen besjede u meni. Bojte se maèa; jer je maè osveta za bezakonje; i znajte da ima sud.