Dođe mi reč Gospodnja: „Sine čovečiji, prorokuj protiv Izrailjevih pastira. Reci pastirima: ’Govori Gospod Bog: teško Izrailjevim pastirima, koji napasaju sami sebe! Zar ne bi trebalo da pastiri napasaju stado? Jedete salo, oblačite se vunom, i prinosite na žrtvu utovljene ovce ali ne napasate ovce. Slabašne ne jačate, bolesne ne lečite, povređene ne zavijate, odlutale ne vraćate, izgubljene ne tražite, nego grubo i okrutno gospodarite nad njima. I kako nisu imale pastira, raštrkale su se, i tako raštrkane postale plen svim poljskim zverima. Moje ovce lutaju po svim gorama i na svakom visokom brdu; rasejane su moje ovce po celoj zemlji, i niko ne pita za njih, niti ih iko traži.
Zato, pastiri, čujte reč Gospodnju: Života mi moga, govori Gospod Bog: zato što su moje ovce, nemajući pastira, bile opljačkane, te su postale hrana svakoj poljskoj zveri; i zato što moji pastiri ne haju za moje ovce, nego sami sebe napasaju, a ne napasaju stado; zato, pastiri, čujte reč Gospodnju: Ovako kaže Gospod: evo me protiv pastirâ; držaću ih odgovornima za moje stado, i neću im više dati da napasaju stado. Pastiri neće više napasati sebe, jer ću ja izbaviti svoje ovce iz njihovih ralja, i više im neće biti hrana.
Jer govori Gospod Bog: ja, glavom, ću potražiti svoje ovce i starati se o njima! Kao što se pastir stara o raštrkanom stadu kad je među njima, tako ću se ja starati o ovcama i izbavljati ih iz svih mesta gde budu rasejane u dan kad se nadviju oblaci i gusta tama. Izvešću ih iz naroda, skupiti ih iz zemalja, i dovesti ih u njihovu zemlju. Napasaću ih po gorama Izrailjevim, po dolinama i po svim naseljenim mestima u zemlji. Napasaću ih na dobroj paši, na visokim gorama izrailjskim biće im pašnjaci. Počivaće tamo, na gorama izrailjskim, na dobrim pašnjacima i pašće na obilatoj paši.