Filipljanima 2:1-18

Ima li dakle u Kristu kakva ohrabrenja? Ima li utjehe u njegovoj ljubavi? Ima li zajedništva u Duhu? Ima li nježnosti i samilosti? Usrećite me onda: budite složni, volite se uzajamno, budite jednodušni u osjećajima i mislima. Ne budite sebični ni umišljeni. Budite ponizni i smatrajte jedni druge većima od sebe. Ne starajte se samo za vlastitu korist već i za korist drugih. Vaše bi motrište trebalo biti jednako Isusovu. Iako je bio Bog, nije zahtijevao svoje pravo da bude Bogom, nego je odložio svoju moćnu snagu i slavu te, uzevši na sebe lik sluge, postao ljudskim bićem. I kao ljudsko biće ponizio je samoga sebe, poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato ga je Bog uzdignuo iznad svega i darovao mu ime uzvišenije od svakoga drugog imena, da pred Isusovim imenom prignu koljena sva bića na nebu, na zemlji i pod zemljom i da svaki jezik prizna: “Isus Krist je Gospodin” na slavu Boga Oca. Najdraži moji, uvijek ste bili poslušni dok sam bio s vama. Ali sada dok me nema, morate se još više, sa strahom i drhtanjem, truditi oko svojega spasenja. Jer Bog djeluje budeći u vama želju da mu budete poslušni i dajući vam snage da činite ono što mu je ugodno. Ma što činili, ne prigovarajte i ne svađajte se da vas nitko ne može osuditi. Živite besprijekornim i čistim životom, kao neporočna Božja djeca usred izopačenog i pokvarenog naraštaja. Svijetlite u njihovoj tami poput zvijezda u svemiru. Čvrsto se držite Riječi života, tako da se na dan Kristova povratka mogu ponositi da nisam uzalud trčao trku niti uzalud se trudio. Štoviše, ako se i moja krv mora proliti poput žrtve za vašu vjeru i požrtvovno Božje djelo, sretan sam i radujem se s vama. I vi se zato veselite i radujte sa mnom.