Matej 13:1-17

Istoga dana Isus iziđe iz kuće i ode sjesti uz jezero. K njemu nagrne silno mnoštvo, tako da je morao ući u lađicu. Sjeo je u nju, a mnoštvo je stajalo na obali. Mnogo im je govorio u prispodobama: “Neki je ratar sijao sjeme. Dok je sijao po polju, dio zrnja padne na stazu pa dođu ptice i pozobaju ga. Dio sjemena padne na kamenito tlo gdje je zemlja bila plitka, pa odmah nikne. Ali kad je granulo sunce, izgori i osuši se jer nije imalo duboka korijena. Dio sjemena padne u trnje pa ono poraste i uguši ga. Dio ga, napokon, padne na dobru zemlju i donese plod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk. Slušajte, kad već imate uši!” Priđu mu učenici i upitaju: “Zašto ljudima uvijek govoriš u prispodobama?” On im odgovori: “Zato što je vama dano da razumijete tajne nebeskoga kraljevstva, a drugima nije. Onima koji žive po Božjoj mudrosti”, reče im, “Bog će dati još više mudrosti. A oni koji ne postupaju prema njegovoj mudrosti izgubit će i ono malo od nje što imaju. U prispodobama im govorim zato što ljudi gledaju što radim, a zapravo ne vide; zato što slušaju što im govorim, a zapravo ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja Izaijino proročanstvo: ‘Slušat ćete moje riječi, ali nećete ih razumjeti; gledat ćete moja djela, ali nećete dokučiti njihova značenja. Jer srca su se ovoga naroda usalila, uši njihove ne čuju, a oči su zatvorili— tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti k meni da ih iscijelim.’ Ali blago vašim očima zato što vide i blago vašim ušima zato što slušaju. Zaista vam kažem, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti to što vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti što vi čujete, ali nisu čuli.