Djela Apostolska 2:1-13

Na Pedesetnicu, sedam tjedana nakon Isusova uskrsnuća, svi su bili okupljeni na istomu mjestu. Odjednom se začuje šum s neba, poput silnoga vihora, te ispuni kuću u kojoj su bili. Pojave se zatim plameni jezici te se razdijele i siđu na njih—na svakoga po jedan. Svi nazočni napune se Svetoga Duha i počnu govoriti drugim jezicima, kako je komu Duh davao govoriti. A u Jeruzalemu su u to doba boravili pobožni Židovi koji su došli iz svakog naroda pod nebom. Kad začuju huk vjetra, dotrče vidjeti što se zbiva i zaprepaste se—jer svatko od njih čuo je vjernike kako govore na njegovu jeziku. Iznenađeni i zadivljeni, pitali su: “Nisu li svi ti ljudi što govore Galilejci? Kako ih onda svatko od nas čuje na svojemu materinskom jeziku? Ima nas ovdje Parta, Međana, Elamljana, žitelja Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Male Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene. Ima Rimljana koji su u prolazu, Židova i obraćenika na židovsku vjeru, Krećana i Arapa, a svi mi čujemo te ljude kako na našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima!” Stajali su zaprepašteni i pitali jedni druge: “Što bi to moglo značiti?” Drugi su se pak rugali: “Pijani su od slatkoga vina!”