Rimljanima 8:15-25

Duh kojeg ste primili nije vas odveo u ropstvo da biste se morali ponovo bojati, nego vas je učinio Božjom djecom da po njemu zovemo: »Abba, Oče!« Duh zajedno s našim duhom svjedoči da smo Božja djeca. Ako smo Božja djeca, mi smo i Božji nasljednici zajedno s Kristom. No to možemo biti samo ako uistinu s Kristom i trpimo, kao što je i on trpio, da bismo zajedno s njim primili slavu. Mislim da su naše trenutne patnje beznačajne u usporedbi s budućom slavom koju ćemo primiti. Cjelokupno Božje stvorenje u čežnji očekuje vrijeme kada će Bog očitovati tko su njegova djeca. Svijet, koji je stvorio Bog, potpao je pod ispraznost, ali ne svojevoljno, već voljom onoga koji ga je podvrgnuo. Ali Bog je ostavio nadu da će sve što je stvorio primiti oslobođenje od ropstva propadanju. Ostavio je nadu da će sve što je stvorio imati slavnu slobodu Božje djece. Znamo da sva stvorenja sve do sada uzdišu kao u porođajnim bolovima. No ne samo ona nego i mi, koji već imamo Duha kao prvi dio Božjeg obećanja, čekamo uzdišući u sebi. I dalje željno očekujemo da nas Bog potpuno usvoji, odnosno da oslobodi naša tijela. Spašeni smo da bismo imali tu nadu. Ali nada, koja se vidi, nije nada jer tko se nada onomu što već ima? Ako se nadamo onome što još nemamo, onda to iščekujemo s velikim strpljenjem.