Ivan 11:1-44

Neki je čovjek po imenu Lazar bio bolestan. Bio je iz Betanije, mjesta u kojem su živjele Marija i njezina sestra Marta. Marija je žena koja je kasnije pomazala Gospodinove noge skupocjenim uljem i potom ih osušila svojom kosom. Bolesni Lazar bio joj je brat. Sestre su poslale poruku Isusu: »Gospodine, tvoj je voljeni prijatelj bolestan.« Kad je Isus to čuo, rekao je: »Ta bolest neće donijeti smrt, već slavu Bogu — da se proslavi Božji Sin.« Isus je volio Martu, njezinu sestru i Lazara. Kad je čuo da je Lazar bolestan, ostao je još dva dana ondje gdje se nalazio. Tada je rekao svojim učenicima: »Hajdemo ponovo u Judeju!« »Učitelju«, odgovorili su mu oni, »Židovi su te još nedavno ondje htjeli kamenovati, a ti opet ideš onamo!« Isus je odvratio: »Zar dnevna svjetlost ne traje dvanaest sati? Tko hoda danju, ne posrće jer ima svjetlo ovoga svijeta. A tko hoda noću, posrće jer nema svjetla da mu osvijetli put.« Tako im je rekao i potom nastavio: »Naš je prijatelj Lazar zaspao, a ja ga idem probuditi.« »Gospodine«, odgovorili su mu učenici, »ako spava, ozdravit će.« Isus je pritom mislio na Lazarovu smrt, a učenici su razumjeli da govori kako Lazar stvarno spava. Tada im je Isus otvoreno rekao: »Lazar je umro. Zbog vas mi je drago što nisam bio ondje jer ćete sad vjerovati. Ali, hajdemo sada k njemu!« Toma, zvani Blizanac, rekao je ostalim učenicima: »Hajdemo i mi s njim umrijeti!« Kad je Isus došao u Betaniju, doznao je da Lazar već četiri dana leži u grobu. Betanija je bila udaljena od Jeruzalema jedva tri kilometra. Mnogi su Židovi došli Marti i Mariji izraziti sućut zbog smrti njihovog brata. Kad je Marta čula da dolazi Isus, pošla mu je u susret. Marija je ostala kod kuće. Marta je rekla Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro. Ali ja znam da će ti Bog čak i sada dati što god od njega zatražiš.« »Tvoj će brat ustati i bit će opet živ«, rekao joj je Isus. A Marta mu je rekla: »Znam da će ponovo oživjeti u posljednji dan, kad svi uskrsnu.« »Ja sam uskrsnuće i život«, rekao joj je Isus. »Tko u mene vjeruje, živjet će i ako umre. Svatko tko živi i vjeruje u mene sigurno neće nikada umrijeti. Vjeruješ li to?« »Da, Gospodine!« odgovorila mu je. »Vjerujem da si ti Krist, Božji Sin, koji je trebao doći na svijet.« Nakon što je to rekla, Marta je otišla po svoju sestru Mariju i potiho joj rekla: »Učitelj je ovdje i zove te!« Kad je Marija to čula, brzo je ustala i otišla k njemu. Isus još nije bio ušao u selo, nego se nalazio na mjestu gdje ga je susrela Marta. Židovi, koji su bili s Marijom u kući i tješili je, vidjeli su kako hitro ustaje i izlazi. Pomislili su kako ide na grob da ondje plače i pošli su za njom. Marija je otišla na mjesto gdje se nalazio Isus. Kad ga je spazila, bacila mu se pred noge i rekla: »Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro!« Kad je Isus vidio i nju i Židove, koji su došli s njom, kako plaču, duboko se potresao u duhu i upitao: »Kamo ste ga položili?« »Dođi i vidi, Gospodine«, odvratili su mu. A Isus je zaplakao. »Gledajte kako ga je volio«, govorili su Židovi. »Otvorio je oči slijepcu«, govorili su neki. »Zar nije mogao učiniti nešto da spriječi Lazarovu smrt?« Isus se ponovo duboko potresao. Isus je došao do groba u kojem je bio Lazar. To je zapravo bila spilja, a na ulazu u nju bio je navaljen veliki kamen. »Uklonite kamen!« zapovjedio je Isus. »Gospodine, sigurno već zaudara«, rekla je Marta, pokojnikova sestra. »Pokopan je prije četiri dana!« »Nisam li ti rekao«, odvratio joj je Isus, »da ćeš vidjeti Božje veličanstvo ako budeš vjerovala?« Tada su odmaknuli kamen. Isus je pogledao prema nebu i rekao: »Hvala ti, Oče, što si me čuo. Znam da me ti uvijek uslišavaš. Rekao sam to zbog ovih koji me okružuju. Ja želim da oni povjeruju da si me ti poslao.« Kada je to izgovorio, glasno je povikao: »Lazare, izađi!« I mrtvac je izašao. Ruke i noge bile su mu omotane lanenim zavojima, a lice prekriveno lanenim platnom. Isus im je rekao: »Razvežite ga i pustite da ide!«