Izaija 64:1-9

O, kad bi razderao nebesa i sišao! Planine bi se zatresle pred tobom! Kao što vatra zapali grančice i čini da voda proključa, siđi i objavi svoje ime svojim neprijateljima, da narodi zadrhte pred tobom! Jer, kad si činio strašna djela, koja nismo očekivali, silazio si i planine su se tresle pred tobom. Od pradavnih vremena nijedno uho nije čulo, nijedno oko vidjelo drugoga Boga osim tebe, koji radi za one što mu vjeruju. Ti dolaziš k onima koji rado čine ono što je pravo, koji se sjećaju tvojih puteva. Ali, kad si se razljutio, mi smo sagriješili, i neprestano griješimo. Kako da se onda spasimo? Svi smo postali prljavi od grijeha. Sva su naša pravedna djela kao prljave, krvave krpe. Svi se sušimo kao list, a naši grijesi nas odnose kao vjetar. Nitko ne priziva tvoje ime, niti se trudi da do tebe dopre, jer si se sakrio od nas i učinio da patimo pritisnuti svojim grijesima. A ipak, BOŽE, ti si naš Otac. Mi smo glina, ti si lončar — svi smo tvoje djelo. Ne budi previše ljut, BOŽE, ne sjećaj se zauvijek naših grijeha. Pogledaj na nas, molimo te, jer svi smo tvoj narod.