Izaija 58:1-10

»Zaviči iz svega glasa, ne suspreži se, budi glasan poput zvuka trube. Objavi mom narodu njegove prijestupe i Jakovljevom narodu njegove grijehe. Iz dana u dan me traže kao da žele znati moje puteve, kao da su narod koji čini pravo i ne zaboravlja zapovijedi svoga Boga. Od mene traže pravedne presude kao da žele da im njihov Bog bude blizu.« »Zašto smo postili«, govore, »a ti to nisi vidio? Zašto smo bili ponizni, a ti to nisi primijetio?« Ali vi na dan posta radite po svojoj volji i tlačite svoje radnike. Vaš post završava prepirkom i tučnjavom. Gladni ste pa udarate šakama. Nemojte više postiti kao danas, i glas će vam se čuti na nebesima. Zar mi je takav post po volji, da čovjek sebe ponižava? Zar služi tomu da se glava povije kao trska i da se leži na pokajničkoj tkanini i pepelu? Zar to zoveš postom, danom koji je BOGU ugodan? Ovo je dan posta kakav želim: raskidati okove nepravde, razvezati remenje jarmova, oslobađati potlačene, slomiti sve jarmove, dijeliti svoj kruh s gladnima, otvoriti svoj dom beskućniku, odijevati one bez odjeće i pomagati rođacima kad treba. Tada će tvoja svjetlost zasjati kao zora i vrlo ćeš brzo ozdraviti. Pred tobom će ići Božje spasenje, a BOŽJA će ti slava čuvati zaleđe. Tada ćeš pozvati BOGA, a on će se odazvati. Zavapit ćeš mu, a on će reći: »Evo me!« Ako prestaneš druge ugnjetavati, upirati prstom i govoriti zlo, ako daš sve od sebe da nahraniš gladne i namiriš potrebite, tvoja će svjetlost zasjati u tami, a tvoja će tama postati kao podne.