Rimljanima 9:20-33

O čovječe, pa tko si ti da proturječiš Bogu? Hoće li rukotvorina reći onomu koji ju je stvorio: “Zašto si me takvom načinio?” Ili zar lončar nema vlast nad glinom da od istoga tijesta napravi jednu posudu na čast, a drugu na sramotu? A što ako je Bog, htijući pokazati svoj gnjev i obznaniti svoju moć, podnosio s mnogo strpljivosti posude gnjeva pripravljene za propast, da bi obznanio bogatstvo svoje slave na posudama milosrđa, koje je unaprijed pripremio za slavu: čak i na nama koje je pozvao, ne samo od Židova nego i od Pogana? Kao što i u Hošei govori: “Narod koji nije moj nazvat ću svojim narodom, i neljubljenu ljubljenom. I dogodit će se, na mjestu gdje im je rečeno: ʻVi niste narod mojʼ, da će se ondje nazvati djecom Boga živoga.” Izaija također viče o Izraelu: “Ako li broj sinova Izraelovih bude poput morskog pijeska, samo će se ostatak spasiti. Jer će djelo završiti i skratiti ga u pravednosti, zato što će Gospodin ostvariti skraćeno djelo na zemlji.” I kao što je Izaija prorekao: “Da nam nije Gospodin Sabaot ostavio sjeme, bili bismo kao Sodoma i nalik na Gomoru.” Što ćemo onda reći? Da su Pogani koji nisu težili za pravednošću stekli pravednost, ali pravednost koja je od vjere. A Izrael, koji je težio zakonu pravednosti, do zakona pravednosti nije stigao. Zašto? Jer nije tražio po vjeri, nego tako kao po djelima zakona. Jer su se spotakli o kamen spoticanja, kao što je zapisano: “Evo, na Sionu postavljam kamen spoticanja i stijenu sablazni; i svaki koji u njega vjeruje, neće se postidjeti.”