Djela apostolska 2:1-13

A kad je napokon došao dan Pedesetnice svi su bili složno na jednome mjestu. I odjednom je došao huk s neba, kao kad navaljuje silan vjetar, te je ispunio svu kuću gdje su sjedili. I pred njima su se pojavili razdijeljeni jezici kao od ognja te su posjeli na svakoga od njih. I svi su se oni napunili Duha Svetoga te počeli govoriti drugim jezicima, kako im je već Duh davao govoriti. A tamo su u Jeruzalemu živjeli Židovi, pobožni ljudi iz svakog naroda pod nebom. A kad se to razglasilo, mnoštvo se skupilo i zbunilo se, jer ih je svatko čuo kako govore njihovim vlastitim jezikom. I svi su bili zadivljeni i začuđeni govoreći jedan drugome: “Gle, nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako mi čujemo svakoga na svojem jeziku u kojem smo se rodili? Parti i Međani, i Elamljani, i stanovnici Mezopotamije, i Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i dijelova Libije krajeva oko Cirene; i tuđinci iz Rima, Židovi i prozeliti, Krećani i Arapi; čujemo ih kako govore našim jezicima o čudesnim Božjim djelima.” I svi su bili zadivljeni i u nedoumici pitali jedan drugoga: “Što li ovo znači?” Drugi su se podrugivali i govorili: “Napili su se mladog vina.”