Jov 14

1Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira. 2Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. 3I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom! 4Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko. 5Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi. 6Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrši kao nadnièar dan svoj. 7Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se još omladiti i da neæe biti bez izdanaka; 8Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov, 9Èim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad. 10A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je? 11Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne, 12Tako èovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega. 13O da me hoæeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad æeš me se opomenuti! 14Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena. 15Zazvaæeš, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeš. 16A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj. 17Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja. 18Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega, 19I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaš u ništa. 20Nadvlaðuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga. 21Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine. 22Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.

Currently Selected:

Jov 14: SRP1865

Highlight

Copy