Sine moj, drži se mojih reči
i zapovesti mojih, u sebi ih čuvaj.
Moje zapovesti čuvaj i živećeš,
pouku moju ko zenicu svoga oka.
Veži ih oko prstiju svojih,
upiši ih na ploču srca!
Mudrosti kaži „Sestro moja!“
i „rođenom“ pronicljivost zovi;
da te čuvaju od žene tuđinke,
od preljubnice slatkorečive.
Elem, na prozoru kuće svoje,
kroz rešetke gledao sam,
posmatrao sam lakoverne
i među mladićima zapazio bezumnoga momka.
Prolazio je ulicom, pored njenog ugla
i išao prema njenoj kući,
potkraj dana, kad je sumrak,
usred noći i pomrčine.
I gle, presrete ga žena u odeći bludnice
i prevejanog srca;
napadna, jogunasta,
noge je u kući ne drže;
sad je na ulici, sad je na trgu,
na svakom ugla vreba u zasedi.
I zgrabi ga, poljubi ga bez stida na licu
i reče mu:
„Imam kući meso žrtava mira,
jer sam danas ispunila zavete svoje.
Zato sam izašla da te sretnem,
baš tebe da tražim.
I našla sam te.
Svoj sam krevet ukrasila zastorima,
šarenim lanom iz Egipta;
smirnom, alojom i cimetom
ležaj sam namirisala.
Dođi! Do jutra se opijajmo ljubavlju svojom.
Hajde da se nauživamo u ljubavi!
Jer muž nije u kući svojoj,
na daleki put je otišao;
sa sobom je poneo kesu s novcem
i neće doći kući do dana punog meseca.“
Tako ga je namamila svojom uverljivom pričom,
nagovorila ga svojim zavodljivim usnama.
I on je odmah krenuo za njom,
kao vo na klanje išao je
i kao bezumnik okovan za kaznu;
dok mu strela ne probode jetru,
kao ptica što u zamku srlja
on i ne zna da tu glavu gubi.
Zato me poslušajte, sinovi,
i pazite na ono što vam govorim!
Neka ti srce ne zastrani na puteve njene
i ne lutaj po njenim stazama.
Jer mnoge smrtno ranjene je oborila
i nema broja ljudima koje je pobila.
Kuća je njena na putevima za Svet mrtvih,
a oni silaze u odaje smrti.