Ko je taj što iz Edoma dolazi,
iz Vosore u ogrtaču jarkom,
onaj ukrašeni u odeći svojoj,
koji korača u punoj snazi?
– „Ja sam koji govori o pravdi,
velik kad spasava.“
Zašto ti je odelo crveno
i haljine tvoje kao da si u muljari gazio?
– „Cedio sam, po kaci gazio,
od naroda sa mnom ni čoveka,
i u gnevu njih sam izgazio,
i u jari svojoj njih sam izgnječio.
A što je iz njih šikljalo moj ogrtač je poprskalo,
te sam isprljao svu odeću svoju.
Jer je u mom srcu dan kada se svetim,
i došla je godina kada otkupljujem.
I gledam, a nema ko da pomogne;
zbunjen bivam, a oslonca nema.
I spasla me je desnica moja,
i srdžba moja oslonac mi bila,
te satirem narode u gnevu svom,
i srdžbom svojom sam ih opio,
a onim što iz njih šiklja zemlju sam natopio.“
Gospodnje ću milosti pominjati,
pohvalu Gospodnju prema svemu
što nam je uradio Gospod,
i dobro umnoženo domu Izrailjevu,
što nam ga je uradio po samilosti svojoj
po obilju milosti svoje.
I rekao je: „Doista su moj narod,
sinovi koji neće izneveriti“,
pa je njima Spasitelj postao.
U svim nevoljama njihovim i on beše u nevolji;
anđeo što pred njim stoji ih je spasao.
Svojom ljubavlju ih je spasao
i sam ih svojim milosrđem otkupio
i digao i nosio u sve dane od veka.
A oni se sami odmetnuše,
Svetog Duha njegovog žalostiše.
I on im se preokrenu u neprijatelja;
on lično protiv njih zarati.
Tad se davnih prisetiše dana,
Mojsija, njegovog naroda.
Gde je onaj koji im iz mora izvlači
pastira za svoje stado?
Gde je onaj koji će u njega smestiti
svoga Duha Svetoga?
Koji je Mojsijevom desnicom upravljao
preko svoje mišice slavnosne?
Koji vodu pred njima raspoluti
da svoje ime večnim učini?
Koji njima upravlja po dnu morskome
kao konjem po pustinji,
nije bilo spoticanja?
Slično stoci što u dolinu silazi,
Duh Gospodnji ih je uspokojio.
Ti si tako vodio narod svoj,
i preslavno ime stekao si sebi.