Dela apostolska 2:1-13

Na praznik Pedesetnice, svi su bili okupljeni na istom mestu. Iznenada se začuo zvuk, sličan hučanju snažnog vetra, i ispunio celu kuću u kojoj su sedeli. Tada im se pojavilo nešto nalik na razdeljene ognjene jezike, te je na svakoga od njih sišao po jedan. Svi su bili ispunjeni Svetim Duhom, pa su počeli da govore drugim jezicima, kako im je već Duh davao da govore. Tada je mnogo pobožnih Judeja, koji su došli iz svake zemlje pod nebom, boravilo u Jerusalimu. Kad se začuo onaj zvuk, mnogo ljudi se okupilo tamo. Bili su zbunjeni, jer je svako od njih čuo kako se govori na njegovom jeziku. Pitali su se u čudu: „Zar nisu svi ovi što govore Galilejci? Pa kako onda govore jezikom zemlje u kojoj smo rođeni? Ovde su Parćani, Međani, Elamiti, ljudi iz Mesopotamije, Judeje, Kapadokije, Ponta, Male Azije, Frigije, Pamfilije, Egipta, iz libijskih predela kod Kirine, posetioci iz Rima – zajedno Jevreji i obraćenici na judejsku veru – Krićani i Arapi. Svi mi slušamo ove ljude kako našim jezikom govore o velikim Božijim delima!“ Svi su bili izvan sebe, pa su, zbunjeni, pitali jedni druge: „Šta sve ovo znači?“ Drugi su, opet, terali šegu na njihov račun govoreći: „Ma, napili su se oni slatkoga vina!“