Tužaljke 3:1-20

Ja sam čovjek koji je vidio nevolju pod šibom gnjeva njegova. Odveo me je i doveo me u tamu, ne u svjetlost. Zasigurno se protiv mene okrenuo; ruku svoju okreće protiv mene cijelog dana. Tijelo je moje i kožu moju ostario, polomio je kosti moje. Gradio je protiv mene i okružio me žuči i patnjom. Postavio me na mračna mjesta, kao one što su mrtvi već odavno. Ogradio me, da ne mogu izaći, otežao je moje okove. I kada vapim i uzvikujem, molitvu moju odbija. Zagradio je puteve moje klesanim kamenom, iskrivio je staze moje. On mi je bio kao medvjed koji vreba, i kao lav u zaklonu. Skrenuo je puteve moje, i iskidao me na komade, učinio da budem napušten. Napeo je luk svoj i postavio mene kao metu za strijelu. Strelice svoga tobolca zarinuo je u slabine moje. Postao sam podsmjeh narodu svome, i rugalica njihova cijeli dan. Gorčinom me nasitio, pelinom me napio. I zube mi je šljunkom polomio, pepelom me prekrio. I dušu je moju daleko od mira udaljio i zaboravio sam na blagostanje. I rekao sam: “Propala je snaga moja i nada moja od GOSPODA.” Spomeni se nevolje moje i bijede moje, pelina i žuči! Duša ih moja još uvijek pamti i ponižena je u meni.